Ponekad uživamo u padu. Toliko se prepustimo tom nekom ludom osećaju, da se ne obratimo pažnju na ono što je ispod nas. Ne razmišljamo o tome koliko traje pad, niti razmišljamo o dnu koje je negde ispod nas, već samo razmišljamo o tome kako se osećamo dok padamo. Nekad je to dobro, prepustiti se. A nekad, prepuštanje nečemu je nešto najgore što možemo da uradimo. Za neke od nas dno je visina i neki padovi su ustvari letenja. Nekad kad padnemo, shvatimo sve ono što nismo mogli pre i raširimo krila za koja nismo znali da imamo. Poletimo i ne padnemo više nikada. A nekad padamo, sve dublje i dublje. U sve veću i veću tamu. Na nama je sve. Sve zavisi od nas. Da li ćemo iskoristiti šanse koje nam se daju ili ćemo padati do samog dna iz kojeg nema izlaska.