I prosao je jos jedan dan koji sam provela posmatrajuci ga. Progovorili smo par reci, uglavnom nebitne stvari. Znam da ne zna da ja osecam bilo sta prema njemu, ali to me ubija. Ne znam vise ni da li je bolje znati istinu ili ne. Dok je ona pored njega, mozda je bolje da sve ostane jedna velika, neotkrivena tajna.
Posmatram ga iz daljine, vidim njegov izgled. U sebi mislim koliko je lep, koliko zelim da je moj. Vidim njegov jak karakter, njegove misli koje se cesto poklapaju sa mojim. Koliko smo isti, toliko se i razlikujemo. Volimo mnoge iste stvari, a da on ne zna. Slicni smo, a da nije ni svestan. Mozda bi sve ovo bilo drugacije da je neka druga situacija, da nismo drugari iz odeljenja. Mozda se tada i ne bismo upoznali, ali znam da ovo nije slucajnost. Nije slucajnost upoznati nekoga i da se bas ta jedna osoba tebi dopada od njih stotine hiljada i hiljada. Da ti je najveca sreca njegov osmeh ili pogled.
Znam samo da ako pustim vreme da ce ono da sklizne, da ce proteci nikad brze. Znam da nije moj, znam da mozda nikada i nece biti. Ali znam da cu ja njegova biti i kada to zaista nisam.
Mozda boli svaka rec, mozda kane neka suza. Mozda nikada necu moci reci zbogom, volim te, budi mi dobro.. Mozda ce sve ostati na pogledu, na praznim recima, broju telefona i slucajnom dodiru. Mozda je sve to jedna velika misterija, ali on to mozda nikada i nece znati.
Ne kazu dzaba da bole ljubavi koje su se zavrsile, a jos vise one koje nikada i nisu pocele.
Tada potrosis delove sebe za nekoga ko nikada i nije bio tvoj, ne dobijes sansu da se dopunis. Trosis se i sve prolazi, a ti ne dobijas nista zauzvrat.
Ali i pored svega toga sto nam lose dodje, uvek su takve ljubavi one najlepse, najiskrenije i najtrajnije. One se nikada ne zaboravljaju i mozda nikada i ne prestaju.