#stranci

[lifeinbooks]

Nekada dvoje ljudi koji su

se željeli za čitav život,

postanu stranci.

Mrzim što smo baš

mi bili ti ljudi.

[silencekamila]

Nismo prijatelji, a nismo ni neprijatelji

Mi smo samo stranci s nekim uspomenama.

[belog-grada-crna-princeza]

prelepi stranci

veceras sam usamljena. i ne zato sto sama sama. imam neprocitane poruke na tri razlicite drustvene mreze, malocas sam gledala seriju s tatom, cak je izasao i mesec. medjutim taj osecaj, ipak je tu. on cuci negde duboko u meni i sve moje svetle misli boji crnom. ne dopusta mi da mu se oduprem dok mi pobednicki sapuce da sam sama. uvek sam sama. ali taj osecaj i ja nismo stranci. znamo se od kad znam za sebe, ne bih rekla bas da smo stari prijatelji jer nismo to, prijatelji, vise smo kao dva zatvorenika u celiji koji sluze dozivotnu kaznu ili neki bracni par u ugovorenom braku koji je navikao jedno na drugo. i vrlo dobro se poznajemo. vise ne bezim od njega jer kad god bih pokusavala uvek bi me sustizao i usadjivao se jos dublje u meni.

veceras se secam svih ljudi kojima sam lecila svoju hronicnu usamljenost. i sta god mislili, medju tim ljudima nije bas niko od mojih znacajnijih prijatelja ili vecih ljubavi. ti ljudi su osobe koje sam sretala u mracnim, zadimljenim klubovima u kojima tresti preglasna muzika i u kojima ne mozete naci dve trezne osobe. ljudi koji su se tu zadesili iz raznih razloga. u potrazi za zaboravom. za bekstvom. za zrnom ljubavi i topline, makar i lazne jer zele da konacno osete nesto, bilo sta, osim te jebene praznine koja ih izjeda. ja sam ih nalazila tako predivne i slomljene, kako glume da su celi, isto kao i ja dok se njisu uz ritam muzike. nase oci bi se sudarale preko puta sobe i magneticno nas privlacile jedne ka drugima. toliko puta sam gubila ruke u njihovoj kosi, ostavljala delice srca na njihovim ramenima, a sutra im zaboravljala imena i lica. ali nikad osecaj koji bi mi pruzali. osecaj koji jedino mogu opisati kao zivost. adrenalin. i u tim momentima, moja usamljenost bi utihnula, kao da je i sama bila ocarana ovim prelepim strancima.

veceras, ja mislim o njima. i zahvalna sam im, zahvalna sto bi uzimali moju usamljenost, nikada ne zatrazivsi nista zauzvrat. sto kaze ona pesma "kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala". a nekad su bas te "male ljubavi" za trenutak vece od bilo koje druge. verujte mi.

- Katarina

[sve-me-podsjeca-na-nas]

Kad se pogledamo svijet stane na tih nekoliko dragocjenih sekundi. Nitko drugi ne postoji,samo ti i ja. Zamisli, mi ovako obicni koliko bi bili posebni kada bi barem pokusali zajedno nesto. Cijeli svijet bi bio nas. Ali,mozda je bolje ovako. Sutimo cijelo vrijeme i gledamo. Tisina. Takva tisina je najljepsa jer u tih nekoliko minuta dok se gledamo,kazemo vise rijeci nego sto bi neki prosjecan par izrekao uzivo. A mi,sutimo i gledamo. Ponekad maleni osmijeh stoji uz kut usana. Stoji i gleda. Gleda,kako dva isprva stranca, a zapravo dvoje..hm..ne znam sto smo. Ali gleda kako u tih dvije minute stanu najljepse rijeci u samo jednom pogledu.

[dizem-ruke-od-svega]

[verona-tekstovi]

Bili smo dva stranca koji žive zajedno u istom gradu. Mi ne govorimo o tome, ali znaju svi.

Verona

[vjecnonjegova]

I u tom trenutku stiže poruka. Srećan si tih par sekundi jer misliš da ti se javio na lijep način. Ali već kad počinješ čitati, shvatiš da će ti ta jebena poruka srušiti čitav svijet i od vas napraviti strance.

[perspektivno]

Nitko ti ne može biti toliko stran kao čovjek kojeg si nekada volio.

Erich Maria Remarque