Mislim da te nikada nisam voljela jače, iskrenije i čistije nego sada, kada sam gotovo potpuno sigurna da više nikada nećeš biti tu.
Oslobođena od očekivanja i uzaludnih nadanja, silnih maštanja i fantomskih uspomena, mogu vidjeti jasno, priznati samoj sebi, da sam te istinski zavoljela onog trenutka kada sam naučila da te moram pustiti, poštovati tvoje izbore i da je najvažnije da si dobro, da si sretan i ispunjen.
Trebalo mi je vrijeme da naučim da ljubav ponekad nadilazi potrebu za fizičkim prisustvom druge osobe. I da istinsko prihvatanje nekoga baš i nema puno veze sa nama samima. Sve se to odvija van granica našeg uticaja.
I nikada te nisam voljela kao što te volim danas. Znaš, volim baš sve što jesi. Sve što si bio i ono što ćeš biti u danima kada ti izblijede sjećanja na mene. Ako ikada izblijede.
Poznajem te i znam da ćeš se tome opirati, ali sve i da se još jednom rodiš, na kraju dana, kada noć sa sobom donese neizbježnu tišinu, znat ćemo ti i ja, i znat će Onaj koji sve zna... da ćeš u svojoj suštini ionako uvijek biti ono moje... Ljubav. Smijeh. Lekcija. Rast.
Kada sam te pitala o srodnim dušama onog jednog dana kada se činilo da bi unutarnji mir koji smo osjećali, a koji je bio posljedica naših razgovora, mogao potrajati zauvijek, rekao si mi da se srodne duše ne razdvajaju, nego ostaju zajedno...
Tada sam pomislila kako su naša tijela razdvojena, ali duše to nikada nisu bile, od trenutka kada su se prepoznale... Pamtit ću taj trenutak dok me na ovom svijetu ima.
