San Fruttuoso, Liguria, Italy Inst @katyushanice
Keni

❣ Chile in a Photography ❣
Alisa U Zemlji Chuda
No title available
wallacepolsom

Kiana Khansmith
ojovivo
2025 on Tumblr: Trends That Defined the Year
PUT YOUR BEARD IN MY MOUTH

@theartofmadeline
Claire Keane
"I'm Dorothy Gale from Kansas"
RMH
No title available
occasionally subtle

#extradirty

izzy's playlists!
Sade Olutola
Misplaced Lens Cap
trying on a metaphor

seen from India
seen from United States
seen from United States

seen from United States

seen from Germany
seen from Trinidad & Tobago

seen from Hungary
seen from United States
seen from United States
seen from United States
seen from United States

seen from United States

seen from United States

seen from Canada

seen from United States

seen from Türkiye

seen from Malaysia
seen from Japan

seen from United States

seen from United States
@illuminousz
San Fruttuoso, Liguria, Italy Inst @katyushanice
Покушавам да пишем о срећи. Не умем. Као што дуга може заблистати само након кише, тако и мој исказ љубави мора имати увод који описује тугу која јој је претходила.
Нисам песимиста. И у најтмурнијим данима, у мени постоји борбеност. Нада. Одлука. ''Нисам срећна, али могу да будем. Бићу.''
Хвала ти што си сачекао да се смире олује које су у мени беснеле. Ти си дуга после моје кише.
jedinoj muzi kojoj nikada nisam posvetila tekst
onoj koja pati za razumevanjem i empatijom koju daje drugima. onoj koja se ugrize za jezik pre nego što izgovori ružnu reč za bilo koga ko joj je nekada bio drag. onoj koja ne voli da se samosažaljeva, ali ne može da se ponekad, bar na delić sekunde, ne zapita zašto je uvek davala više ljubavi nego što je dobijala. zašto nikada nije do kraja našla svoje mesto na ovom svetu?
onom detetu koje je brzo usvajalo znanje o svetu oko sebe, ali dugo nije naučilo šta to znači reč ''tata''.
onoj devojčici koja je slušala viku mnogo pre nego što je bila u stanju da je razume. mislila je da će se vika utišati, bude li ona malo poslušnija, no trud je bio uzaludan jer su tuđe unutrašnje oluje svakako poplavile svet tog nezrelog deteta.
onoj tinejdžerki koju su vršnjaci prerano ubedili da je smešna, nezgrapna, smotana, da je njena pojava nešto vredno isključivo podsmeha, a nikada pružene ruke ili srdačnog pozdrava. mislila je, da je malo lepša, ne bi tako bilo. ona je i dalje tu negde, i dalje pokušava da izračuna koliko joj lepote fali da zasluži prostor koji zauzima.
onoj devojci koja bezuslovnu ljubav nudila nekome ko njoj nije bio spreman da ponudi ni zrno ljudskosti i pristojnosti. mislila je, ako se još samo ovaj put izvini za način na koji je zahtevala poštovanje, možda će ga i dobiti. ali on je bio neumoljiv, a ona sve slabija.
onoj mladoj ženi, kojoj su okretali leđa tako lako, oni za koje je bila dostupna kroz svaku njihovu borbu. mislila je, razgovor je ključ. ali nije bila ni saslušana.
i ona zaista ne voli da se samosažaljeva,
ali nekada se zapita, zašto je ovde kada nikome ne treba?
onoj, koja je toliko lepih reči napisala ljudima koji ih ničim zaslužili nisu, mislila je da će joj biti malo lakše ako ih bar ovaj put, posveti sebi.
Nisam nikome htela da priznam, ali čekala sam da se vrati. Proveravala sam ćoškove poznatih ulica, da ga slučajno ne sretnem, mašti sam puštala da smisli kako bi izgledao taj susret, ispisala sam beskonačno strana dijaloga u glavi. Pitala sam se što ga nema, gde je do sad. Što ne napiše bar pijan poruku, ako ništa iz dosade, kad nema neke bolje, nek proba da iskoristi moju slabost.
Ne mogu da lažem. Kada je njegovo ime konačno počelo da se pojavljuje na mom ekranu ponovo, nisam htela previše da razmišljam o bilo čemu, sem o tome koliko me to raduje. Naravno, znala sam da razgovor neće biti previše značajan. Znala sam da nam budućnosti nema. Iznenađujuće, shvatala sam da upravo tako i želim da bude. Ali to tada nije bilo tema. Tih prvih par sati, posle i dana, njegovo ime među notifikacijama delovalo je kao najprirodnija stvar na svetu.
Ne govorim ljudima o tome. Jedina stvar koju još ljubomorno čuvam kod naše priče je to, da je previše kompleksna da bih dozvolila da je svedemo samo na ''nije ga prebolela'' i ''nije valjda da bi opet bila s njim?''. Ne želim da me ičiji osuđujuć ton optuži da lažem kada kažem da dečka poput njega nikome ne bih poželela, a najmanje sebi.
Nije dugo prošlo pre nego što je njegovo ponovno prisustvo počelo da ukazuje na nešto drugo. Nekada me je tako bio strah da će ponovo nešto neočekivano i nepredvidivo da ga spreči da se vidi sa mnom, a česte su bile te neverovatne situacije. Sada prevćem očima na njegove izgovore, zapanjena činjenicom da mi uopšte i nije toliko bitno hoće li me ispaliti ili ne. Svakim odgovorom sam sve drskija, sve odlučnija da zahtevam poštovanje, sve otvorenije kažem ono što nekada nisam smela pred njim da izgovorim. Sve je manji u mojim očima. Konačno sam slobodna.
"Више је добрих људи на свијету него злих. Много више! Само се зли даље чују и теже осјећају. Добри ћуте."
(Тврђава)
sve ove godine niko nije prišao ni blizu, ni zbog koga kolena nisu tako zaklecala, ničiji osmeh nije tako obasjao grad, ničiji glas nije toliko odzvonio, sve ove godine ti bežim pa ponovo pokleknem, niko te nije zamenio, a nemam po čemu lepom da te pamtim.
и много патим
за људима који нису ту
за причама које нису испричане
за моментима које нећемо делити
често сањам
пријатеља за чијим извињењем чезнем
и момка ког у сваком стиху чујем
и ону једну што је давно остала иза мене,
што није ни свесна да парче мог детињства држи код себе у џепу
хвала вама који сте и даље код мога рамена,
хвала што ми држите руку док корачам ка новим световима
и не замерите што понекад пожелим
да поред вас стоје и они
сањала сам безимене ликове, личности које не препознајем, сањала сам да ме воле и луде за мном, прате ме као сенка, сањала сам прстен на руци и одушевљена лица, честитања и фотографисања, а ја бежим, непријатно ми, на сликама фаца кисела, рука с прстеном као да није моја, та коју виде, то нисам ја, ја бежим у мрак и самоћу и наглас се питам
како сам после две године и даље у стању да плачем као да си отишао сад
и онда се будим.
Virginia Woolf, from The Waves
Love, On Its Way Out.
Two Week Notice, Leanna Firestone | Tonight I Can Write The Saddest Lines, Pablo Neruda | Conversations Over Sanguinaccio Dolce, I.B. Vyache | Seaside Improvisation, Richard Siken | I never went to that movie at 12:45, Dolly Lemk | In a Dream You Saw a Way To Survive, Clementine von Radics | Quote by Kate McGahan | Pillow Thoughts, Courtney Peppernell | Bluets, Maggie Nelson
(This isn't prompted by my real life so much as it is my love for that first song and also. blorbos.)
Kyla Jamieson, “Vernal Equinox,” in Body Count
("I exist in two places: here and where you are")
Suzanne Buffam, "Vanishing Interior"
Sufjan Stevens, "The Only Thing"
Rene Ricard, "And Then I Tried"
Above Ground, Clint Smith
Ti, moje večito neodgovoreno pitanje. Knjiga iz koje je ispalo poslednjih par stranica, te me je ostavila da o epilogu godinama nagađam i krojim ga sama snagom sopstvebog uma, tražeći izgubljene redove u tuđim licima i ćoškovima ovog grada.
Ti, zagonetka koju pokušavam da rešim ne bi li time shvatila i sebe.
Ti, vrebaš iz daleka.
Tihim korakom, nečujno, skoro neprimetno, obigravaš oko moje ose, proveravaš da li sam te zaboravila. Tražiš prorez kroz koji bi pogledao ima li još nečega u meni, što bi tvoj pogled probudio, što bi od tvog glasa zadrhtalo.
Lukav si i okrutan, kakav si uvek i bio. U ostacima moje beskrajne emocije tražiš lek za svoj ego.
I ne postoji ni jedan dobar razlog, da ti to zadovoljstvo ne uskratim.
Ni jedan dobar razlog, da te se ne klonim. Da te ne kaznim svojim potpunim odsustvom.
Ali to si ipak ti...?
I swear that it was something
'Cause I don't remember who I was before you painted all my nights
A color I've searched for since