#fenichel

[lasombradeartemisa]

Las personas con características depresivas deben llevar un tratamiento lo antes posible, antes de que su emociones los desborden. 

[wolveshowlingatnight]

Defense Patterns and Maladaptive Personality Domains of Schizoid Personality Disorder

Psychoanalytic literature (e.g., Guntrip, 1952, 1961; Fairbairn, 1954; Eigen, 1973) suggests that autistic fantasy represents the pathognomic defense of the schizoid personality organization against a conflict between the desire to get in touch with others and the fear of being engulfed and overwhelmed by others, which often leads these individuals to social withdrawal.

Thus, autistic fantasy may help people high in detachment to defend themselves from other people who could be perceived as overly controlling and invading. In this context, the reduced use of reaction formation could indicate a lower tendency of these individuals to deny ambivalence.

Also, projection emerged as significant predictor of detachment. Projection concerns a wrongly attribution of one's own unrecognized impulses, feelings and thoughts to others, so that the individual can avoid to deal with internal experiences that could make him or her too feel excessively vulnerable.

From a psychodynamic point of view, it is possible to hypothesize that increased scores on isolation and projection may help people high in detachment to defend themselves from unconscious feelings of shame and inadequacy. These feelings are likely related to their substantial lack of relatedness (Schimmenti and Caretti, 2016), and the reduced use of humor might further increase, in a vicious circle, the intensity of such unconscious feelings.

Source

[notizen-notes]

To Read

Wir erinnern an Otto Fenichel, dessen Sterbetag (02.12.1897 - 22.01.1946) sich heute jährt.

Was geschieht, wenn sich ein Patient hinlegt? Welches Handwerkszeug wendet der Analytiker an, um die unterschiedlichen Situationen und Probleme einer Psychoanalyse im Interesse des Patienten zu bewältigen? In dem Band „Probleme der Psychoanalytischen Technik“ behandelt Fenichel die zentralen Themen der psychoanalytischen Technik: Widerstand, Übertragung, Deutung, Durcharbeiten. Es ist die erste umfassende Darstellung der psychoanalytischen Behandlungstechnik in der Geschichte der Psychoanalyse. Systematisch wie in seiner berühmten Psychoanalytischen Neurosenlehre setzt sich Fenichel mit Dynamik und Ökonomie der Deutung, den verschiedenen Widerstandsformen und den Übertragungsvorgängen auseinander und beschreibt den angemessenen Umgang damit in der analytischen Behandlung.

Seine Neurosenlehre wirkt heute vielleicht etwas ältlich, aber dieses Buch ist auch heute noch mit großem Gewinn zu lesen.

Buchreihe: Bibliothek der Psychoanalyse Verlag: Psychosozial-Verlag 203 Seiten, Gebunden, 152 x 225 mm

[zapisionevremenu]

Pepelnica

Pepelnica je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta.  Pepelnica je uvijek srijedom. Četrdeset ili nešto više dana prije Uskrsa, ili trista i nešto dana poslije. Svejedno. Ovdje se radi o pokori. Na Pepelnicu posipamo se pepelom, crtamo križeve na našim čelima. Sjećamo se prolaznosti, nastanka i nestanka, prolaznosti i kažemo sebi, potajno, da shvatamo religioznu dogmu. Lažemo se?

Riječ Pepelnica, prvi si put čuo iz ustiju tvoje majke. Osjećao si neko mistično značenje te riječi. Bio si dijete i nisi shvatao u čemu je suština tog praznika. Ta se riječ izgovarala gotovo potajno. Obično riječima – sutra je Pepelnica, Čista srijeda… i tu bi se razgovor završavao. Sjećaš se šutnje, koja je značila da se o njoj ne treba mnogo govoriti. Koliko si mogao razumjeti značenje tih riječi? Malo? Nikako?

Voziš se.

Kao svaki dan prelaziš trideset kilometara u polusnu, rutini protiv koje se godinama neuspješno boriš. Pepelnica je. I ti to znaš. Znaju li drugi?

Vraćaju ti se slike iz djetinjstva.

„…Kao kroz maglu ređaju se slike…“

Nemoćan si da to promjeniš. U magli vidiš crnokosog mladića, obučenog u bijelu košulju zakopčanu otpozadi, koji širi ruke i pokazuje ti put prema sjeveru. Zatvoren je u malenu prostoriju obloženu bijelim keramičkim pločicama i pokušava da ti nešto kaže. Okrećeš točkić pored volana i pojačavaš ton. Dolaziš na skoro trideset. Jakost koja te uvodi u trans. Kroz tvoja sjećanja prolaze gradovi, ulice, zgrade, Erdevik, Bela Crkva, narodni heroji – Simela Šolaja, a čovječuljak iz zvučnika, na razvučenom dijalektu kog ćeš kasnije upoznati i koji će ti postati drag, mada je tvojim sugrađanima mrzak, poručuje ti nešto što ne razumiješ. Slušaš, pokušavaš razumijeti strane riječi, a tvoja ti podsvjest prevodi:

„…Tamo je tvoja zemlja, tamo sagradi dom,…“

I već vidiš ljude obučene u crne uniforme, kako ponavljaju taj refren, udaraju ritmično nogom u zemlju, mašu samokrijesom i bodežom, i kunu se Bogu svevišnjem i još nekome… ali ti njih ne razumiješ. Crnokosi te mladić gleda, cinično se smiješi  i rukom pokazuje:

„…Wer hat verloren? Du dich? Ich mich? Oder, oder wir uns?...“

I dalje se voziš. Poluslijepo, put već znaš. Tvoja podsvijest upravlja volanom tvog automobila. Tih trideset kilometara voziš bez razmišljanja. Hundert Sachen ili manje ako treba, tvoja je podsvjest tvoj vozač, upravlja tvojim životom, ne žuri joj se, ti si se izgubio u prošlosti, u mladosti svojoj. Od toga pola puta voziš ispod zemlje u mraku koji ne prestaje, miješaju ti se jezici i kadence,

“…Blažilnim žarkom moje bolečine povrnjam demon svoje divljine I navrh sveh…utrujena bolest…”

Mladić crne kose te i dalje gleda,  I on se vozi – negdje na Karibiku u Suzukiju, možda istom onom o kome si kao mladić razmišljao, dok si početkom devedestih godina zavidno gledao u pjegave i crvenokose Belgijance, koji su se negdje na Jadranu vozili u Vitari, prekrivenoj štofanim pokrivačem. Kažeš, tvoj slijedeći automobile bit će Vitara… ali ne bi, da završiš kao taj prokletnik što te gleda i poručuje:

„…Ich krieg von dir niemals genug Du bist in jedem Atemzug Alles dreht sich nur um dich warum ausgerechnet ich…“

Dvoumiš se, bježiš od stvarnosti, pravdaš se da te taj stranac, ne razumije, i govoriš mu tiho, tiho najtiše, tako da te možda razumije… tjeraš ga k vragu, odbijaš ga od sebe, a on ti se smije u lice i kaže:

„…Ich bin zerrissen... wann kommst Du meine Wunden küssen?...“

Ulaziš u tunel, tih nekoliko sekundi vladaš volanom i smiješ se sopstvenoj gluposti i vraćaju ti se slike svakodevnice. Jutro, buđenje, kafa, novine…ustaješ seksualno uzbuđen, razmišljaš o prošlosti, kojoj nema kraja,

„…umoran si od snova, umoran od snoviđenja, umoran ko sada, nisi bio od rođenja…“

I već se vidiš u Arizoni, mada bi se rađe vidio  u Kentuckyju, dan završio dobrim whiskyjem i žudnjom opijen u motelu sa virtualnom Jane iz Mount Vernona, ali njegov glas ne prestaje, ne prestaje da te slijedi i prijeti. Govori ti pogledom, usmjerava ti misli notama i akordima. Zna gdje su ti slabe strane… prijeti ti da će te

„odvest’ Cigani čergari“,

a ti kao i on znaš, da prijetnje nemaju smisla, ali se svejedno bojiš… Strah je jači od tebe, neki ti neznanac, mrkoga lica, nekada si ga možda i  sreo, upoznao, trčao njegovom ulicom, ali ti ipak prijeti

„…umoran si ti od pakla, predaleko si ti od raja…“

Pokušavaš pobjeći od laži, pokušavaš pobjeći od istine, pred očima su ti godine razdora, godine patnje, godine prevare, godine slutnje, godine zebnje. Sjećaš se  onoga, nečega neznanoga, žudnje i tuge. Njenih suza koje si čuo u polusnu.  

„…Umoran si od sutra, koje nikad neće doći, umoran si od očaja koji nikad neće proći…“

Bježiš od očaja, bježiš od nje, mirno spavaj, poručuje ti…, a ti si već u velikoj sportskoj dvorani, hiljade je oko tebe, na tribini sjedi pjevač duge kose i brade, i pjeva ti nešto o žutom kišobranu i vaginalnoj manipulaciji. Mlad si i možda ne razumiješ. Rado bi plesao sa svojim prijateljima, koji su oko tebe, ali se bojiš… onaj ti luđak u bijeloj košulji prijeti i pokazuje prstom kamo trebaš krenuti. Rekao bi i njima, otkrio bi im put kojim ćeš uskoro krenuti, ali je već kasno, već ih vidiš u tebi stranim uniformama, u drhtavoj ruci drže cigaretu, možda iz one iste kutije koju ste nekada zajedno dijelili. Ali sada pjevaju druge pjesme:

„…U Zagori na izvoru rijeke Čikole, Stala braća da obrane naše domove.

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, Nećete u Čavoglave dok smo živi mi!... … Slušajte sad poruku od Svetog Ilije…“

Dijelili ste te cigarete i pjevali:

„… oni što dolaze za nama… „

Ko će doći iza vas, dragi moji? Vaši su grobovi već poravnati, niti humka vam se ne pozna. Zaboravili su vas i vaši bližnji, a kamoli davni prijatelji kao što si ti!  Vidiš ih zamotane u bijele plahte, poredane pored velike jame, neke su zastave u daljini… vijore se, ali komu? Lica im nevidiš, ali znaš ko su – prepoznaješ ih. I mogao bi ih sada zovnuti imenom, ali ne preostaje ti ništa drugo nego da im svojim hrapavim atonalnim glasom zapjevaš:

“… Nećemo valjda mi biti mi ta nesretna generacija, nad kojom će se izvšiti velika posljedna racija…”

A iza leđa ti se smeje  i peva kao da sve zna o tebi :

“…Podigni mač svoj anđele, Seti se krstaških ratova, Seti se preklanih vratova, Kad dođeš Bogu pred istinu. Nek ti u duši vlada mir…“

Pevao bi dalje, pevao bi o anđelu osvete, ali nisi ti taj, heroj, onaj što gine zu pesmu, nisi ti Boško Buha, ni Simela Šolaje, tvoji su ideali potrošeni, rasplinjeni između Otta Fenichela, tamo nekog Štulića, Morissona Jimma i one gore spomenute raspamaćene i možda seksualno nezadovoljene i homoseksualne Jane. Pričala ti je u tvojim snovima  o tome. Naravno da nikome nećeš pričati. Ostaje tajna između vas dvoje. I njene suze i ispovijesti ostaju u tvojim mislima. To samo ti znaš.

Voziš se i dalje i pitaš se koliko će danas trajati tih trideset kilometara? Zadnji tunel, razmišljaš o sestri koja je vjerovatno narasla, o bolesnoj baki, vukovima koji piju vodu sa izvora, slavujima koji pjevaju u zoru, starom koji prekoviše pije, o majci koja je dobro, a ustvari ne znaš jer možda krije,  i već si tu… uključuješ računalo, i umjesto startnog džingla čuješ:

„..Jednog dana nema me da nikada ne dođem Prijatelje koje znadem nepoznajem kad prođem Kao da me nikada na svijetu nije bilo…“

Vraćaš se  u stvarnost, pališ cigaretu, izlaziš napolje, razmišljaš o Pepelnici, gasiš cigaretu, vraćaš se u ured i na ekranu nalaziš poruku:

Windows wird gestartet!