Mašta
Voljela bih da si me volio toliko da nikad nisi prestao da se boriš.
Željela bih nekog ko nakon svakog mog odgurivanja ima snage da me čvrsto privuče sebi.
Željela bih nekog ko će polupati stakla tuđeg stana, i hitro bježati u noć držeći me za ruku i tiho kudeći moju ludu ideju.
Željela bih nekog kome ne smeta to što sam razmažena i što volim da mazim druge. Da mu ne smeta hiljadu i jedan zagrljaj u roku od 5 minuta i 101 mali poklon od kojih većinu, neće ni shvatiti.
Željela bih nekog ko neće slušati druge o tome da li smo mi jedno za drugo, nego će učiniti sve da to postanemo.
Željela bih nekog ko me nikada neće moći pustiti kada me zagrli, koga neću moći pustiti.
Željela bih nekog kome ću stavljati obloge na svježe rane, dok on meni zaustavlja krv.
Željela bih nekog kome mogu vjerovati, nekog ko mi vjeruje.
Željela bih nekog ko će znati cijeniti to što sam bolesno vjerna, i što za mene postoji i uvijek će postojati samo on.
Željela bih nekog ko zna šta želi, i zna da želi nas.
Željela bih nekog ko mi ne bi dao mira, dok jedno drugom ne postanemo mir.
Željela bih nekog ko bi me zvao milion puta, pisao bezbroj poruka, dolazio noćima, namjerno me sretao danima, samo da se odljutim, nakon što smo mislili da je “kraj”.
Željela bih nekog kome ću biti jedina, ko će mi biti jedini. Od sada, do kraja pa do nekog novog početka.
Željela bih da se bori za mene, kao u svim velikim ljubavnim pričama, kao u svim malim pričama. Baš onako kao što je u najljepšim, iskrenim ljubavnim pričama.
I da zna da niko nikada neće ovoliko da ga voli. Jer pola ove ljubavi je dovoljno za trajnu sreću.
Voljela bih da me voliš toliko da nikad ne prestaneš da se boriš.
Drafts from 16.06.’19
