#zaborav

[ekatarina]

U nekom paralelnom univerzumu ti i ja smo zajedno, u ovom smo previše ponosni.

Ekatarinizam

[nrosei]

probaj, nećeš uspjeti

[razdragana]

Zaboravljam da bitna ti nisam

Lagano nestajem iz tvojih misli

Zaboravljaš da bila sam tu

Deo tebe i tvog vremena

Desila se promena

Desilo se da ti nisam potrebna

Kao opesena, kao magla, kao dim

Mehurići spaunice su popucali

I sa njima popucali smo mi

Krhke su niti nas vezivale

Poput paučine, koju kiša opere

Zboravljam da zaboravio si me

Da sve izgovorene reči su potonule

I samo olupine u mom sećanju su ostale

Zaboravljam da ne misliš na mene

Imaš ti sad nove muze i utvare

Iz prošlosti ne vraćamo se

Zaboravljam da brzo zaboravljaš sve

Foto: istockphoto

[jesenjiv]

Miriše ljeto na zrele maline i još mi nije pritisnut onaj taster u glavi. Hladan potok razdvaja planine i svuda se trava zeleni. Imam 25. Gledam u najljepše lice pod ovim suncem, najmlađe lice što je ikad gazilo dvadesete. Izgovaram stidljivo i iskreno “Ti si djevojčica koju najviše volim.” Osjećam toplinu vlastitih riječi i sreću što ih baš tebi govorim, a ti se smiješ.

Da li stvarno uvijek iz sjećanja sanjamo ili ima u tome i nešto malo od onoga što tek treba da se desi? Znam da je ovo sve već bilo i sve se nadam da se sjećam tamo nekog sna, da trava nije onaj sarajevski park, da pod ovim suncem više niko nije tako lijep. A svaki put kad se probudim, sve manje je topline i sve manje vjerujem da djevojčica koju najviše volim i dalje živi na tvojoj adresi.

[phlegmaticdreamer]

O kako mrzim rastanke, životna fobija mi je bespomoćno posmatranje iz daljine kako se u trenutku obrušavaju zidovi nečega što me je držalo na optimalnom nivou življenja.

Konture ostavljenih će blijedjeti do konačnog nestanka i to je skroz prirodno ali lažna obećanja ostaju kao ožiljci koji se ne mogu zaliječiti.

O kada bi svi ljudi skupili muda i trčali u susret budućnosti i bili malo iskreni, ovakvih tekstova ne bi ni bilo. Kako smo jučer bili nešto što danas želimo da više nismo?

Ne, ne živimo danas u takvom vremenu kao što mnogi mislite jer svjedoci toga su Dučići, Selimovići, Šantići, Krleže i drugi. Čovjek je uvijek bio zaključan u ambalaži koja prezire svoj sadržaj, gdje je laž nova istina a ljubav samo citat, ali čovjek ti je teški hajvan i ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.

Ja sad živim kao da mi fali pola tijela, a ti Lažo negdje cijela.

[lifeinbooks]

jednog dana će to sve da prođe i to ne treba da te plaši znam da to čuješ svaki dan od drugih ali kažu da je taj jedan dan blizu znam da se plašiš prolaznosti ureži sebi negdje onaj osjećaj olakšanja kad sve bude gotovo i kad sve u redu prođe jer uvijek tako i prođe

[free-thinker-of-a-broken-heart]

@free-thinker-of-a-broken-heart

[syndhrome]

2 godine ❤️‍🩹