Everyone’s love look different.

;)

[disappeared0102]

Sijaj bolan, znaš da je život prekratak da ne budeš nečije sunce ☀️

[disappeared0102]

to što optimizmom sve obojiš, ne znači da ti nije teško.

[disappeared0102]

Ti nisi zvezda u svemiru. Ti si ceo svemir u jednoj zvezdi.

[pijanibrod]

Naša zajednička noć je rezervisana

Na pola puta, u tački gdje se presjeca svaka daljina i počinju doživljaji samo nama znani

U gradu čuvenih pjesnika, u dalekom Mostaru

Te noći i ja ću imati svoga.

Među bosanskim planinama i rajom

Niz kaldrme duž kojih se prostire Šantićeva ljubav

I Dučićeva poezija

Kroz avlije će zamirisati neki novi ali utoliko nepoznati duh

Mrtvi pjesnici će ponovo oživjeti

Stari Most će blago zatresati dojavom sitnih koraka, klice tragova vječnosti utabanih na januarskom, bijelom platnu.

U ljudima će zavladati neobičan mir

Nama i mjestu u kom se nalazimo stvorićemo svojevrsnu dimenziju

Ostavićemo dašak onoga što bude proisteklo iz nas

Ispisaćemo istoriju Ljubavne utopije perjanim stihovima

Postojaće radnja koju ćemo razvijati u trenutku i skladu obostranih želja

Postojaće sloboda i mrak u kojem ćemo gledati jedno drugo ogoljenje, kako vežemo niti postojanja.

Pogledima u svojstvu rujnog vina opit ćemo najmanju nesigurnost i iscijeliti najveće rane

Brojku neće imati ni sati, ni čaše ugodnog tretmana

Džez će na trenutak stišati, a žile kucavice će pulsirati napuklom potrebom

Tvojom dozvolom utonuću u miris tvoga vrata, a ti ćeš me obgrliti čitavu

Deža vi - ne, mi smo zaista postojali u prošlom životu i opet se srećemo u drugom obliku

Opet i opet u naručju istom zapadamo

Preporođeni, legnućemo sklopljenih očiju

U sobi će zračiti milina

Među nama će strujiti toplina

Iako napolju kruži vazduh promrzlog januara

Tople zime upravo u tvojim dodirima postoje.

Kao djeca

Bačena u nepoznato koja uvijek nekim nezakonitim načinom sudbine ni ne znajući uopšte, nađu put jedno do drugog

Kao djeca

Smijemo se, beskrajno čisto i iskreno

Zajedničko vrijeme dobija naličje bezazlene dječije igre, glava oslobođenih od svakog straha i brige.

Držaćeš mi besjedane o tome zašto si fasciniran Džamonjinim pričama o Sarajevu

Kako tumačiš Kafkin Proces

I šta je kod postojanja Boga osporivo

Topeći u prizoru kakav mi se jedinstvenom prilikom pruža, gledajući i osmijehujući se tvojoj zanešenosti objašnjenjima

Pri čemu se mrštiš i zastaješ

Uviđam neizrecivu evoluciju svojstvenog božanstva.

Upljuvani u razgovoru i dimu cigareta

Zvuci talasa u ulozi pozadinske balade sa ploče

Biće kandilja upaljena zrncima Naše plaže

A kada se nadvije Mostarom zora, ugasiće se i nestati kao da nije nikada postojala.

Ne proklinjem januar više od Balaševića koji takođe ne gaji Bog zna kakve simpatije prema mjesecu početka

Pobogu, pa ti i ne pamtiš datume

Znam da tvoja zaboravnost, isto koliko ostale tvoje mane žive u meni

Smisao moje ljubavi potkriven je u tvojoj egzistenciji

Kotirao si se na visini suprotne od iznosa tipične januarske temperature.

U mojoj glavi mi ostaje tvoj glas kako recituješ dio o obalama plaže Crne Gore

Ispostavilo se da su naše zajedničke obale

Potopile nas svakim kilometrom daljine i neispunjenim obećanjem

Gle čuda

Ljubav je kontrast

Ja i dalje istim obalama plutam

Jer, tu se rasuo dio tebe i mene.

[disappeared0102]

ali ova nikada više. 😊

[bled]

[disappeared0102]

exactly

[euo]

[antex-blog1]

I don’t know how to forget 

[nocna-tama]

Sjedio sam na tom zidiću.

Našem.

Kasna je večer i ljeto je.

Baš onako kako je bilo te večeri.

Bila bi nam četvrta godišnjica.

Bila bi.

Sjedio sam, gledao u zvijezde i sjećao se svega.

Svakog trenutka provedenog s njom,

Svakog poljupca koje smo imali,

Svakog zagrljaja,

Njezinog,

Onako baš jakog,

Kao što samo ona zna grliti,

Naravno da to nisam nikada zaboravio,

Samo sam razmišljao o tome

Dok su mi suze klizile niz obraz,

Poželio sam je,

Nedostajala mi je.

Promatrao sam grad, svjetla

Gledao sam u zvijezde,

Bože, koliko ih samo voli,

Ali ona ih sad promatra iz druge perspektive,

Sretna i njegova.

Neki bi možda rekli najgora kombinacija,

Ali stvarno sam iskreno želio da je sretna,

Makar s njim,

Samo da je sretna.

Samo to mi je bilo najbitnije,

I svaku večer, dok mi je suza kapala iz oka, govorio sam Bogu:

„Bože, samo mi ju čuvaj i daj da bude sretna!“

Svaku večer bi razmišljao o njoj, tako lijepoj,

Tako mojoj.

Drugi bi mislili da me već prošlo,

I nitko ne bi znao da zbog nje pustim barem jednu suzu svaku noć,

Da svaki mjesec na naš datum odem na taj zidić,

Gledam, razmišljam o njoj, nama, molim se za nju.

Kako se nisam umorio?

Kako nisam odustao od nje i nakon četiri godine?

Kako nisam našao drugu, pa nije ona jedina na svijetu?

Ljubio sam ja i druge usne,

Grlio druge ruke,

Bio u drugim očima,

Svađao se s drugom,

Ali, što vrijedi?

Kada niti jedne usne nisu njezine,

Kada niti jedne ruke ne grle tako jako kao njezine,

Kada niti jedne oči nemaju taj sjaj kao njezine,

Kada se ničije lice ne može ljutiti tako slatko kao njezino?

Imam ju bar u snovima,

A još uvijek joj se nadam u stvarnosti,

Nadam se da će jednoga dana,

Na našu godišnjicu,

Naš datum,

Doći ovdje,

Barem još jednom pogledati mjesto odavde,

Da ću je barem još jednom vidjeti,

Znam da nije zaboravila ni naše mjesto,

Ni naš datum,

I znam da će ga jednog dana posjetiti,

U večer, na naš datum.

[zenadrugogsistema11]

Ona ne zna za menee😆

[haidaspicciare]

Monica Bellucci, “Malèna” (Giuseppe Tornatore, 2000).

[syntacked]

You can’t blame gravity for falling in love.

Unknown (via syntacked)