FENOMENOLOGIJA MENTALITETA TRAČA
U Bosni se tračaju i u Bosni tračaju bezmalo svi, od univerzitetskih i akademskih ličnosti do uleme i svećenstva, od političara do novinara, od umjetnika do seljaka, radnika, sportista, penzionera, muderisa, hadžija, zanatlija, glumaca, estradnih zvijezda...
Trač se u najviše prilika izriče lagodno i olahko, s osnovnim ciljem društvenog omalovažavanja i mahanisanja svojih takmaca u esnafu, političkih neistomišljenika ili pak protivnika. Ali je česta i pojava uzajamnog trača među prisnim istomišljenicima. Takav trač jedna od strana zapodjene s ciljem učvršćivanja ili uzdizanja ''svog rejtinga u branši'' na račun potencijalnog takmaca i sl.
Tračem se, k tome, hrpimice izriču laži, klevete i objede, ali je glavni cilj trača omalovažavanje drugoga, bez i najmanje brige o posljedicama ili onome što pravna nauka naziva moralnom povredom i štetom koja se najčešće nanosi otarčanoj osobi. Trač je munafikluk, ali istovremeno i kukavičluk prvog reda, upravo stoga što se inicijalno, ali i svako naredno emitiranje nekog trača oblikuje, kako bi jezikoslovci kazali, u bezličnoj, pasivnoj formi (''čuje se'', ''govori se'', ''šuška se'') e da bi se tako što efikasnije prikrio sam izvor trača. Otuda je teško ustanoviti i precizno locirati izvor trača, jer se tračajući subjekt vješto krije od otračanog objekta, i od njega se obično zaklanja svim ovim koprenama bezličnosti.
Kako u Bosni ništa ljude ne može toliko zaboljeti i povrijediti koliko uspjeh drugog čovjeka, pogotovo ako je iz esnafa, tako se medijem ogovaranja i trača koji se širi o onim, za bosanska mjerila uspješnim ljudima, distribuiraju mnogolike laži, neistine ili netačne vijesti, ili češće poluvijesti i neutemeljeni navodi, te najrazličitija podmetanja, sve to bez ikakve provjere i temelja.
K tome, trač se u bosanskom društvu brzo širi; postoji i svojevrsno uživanje i radovanje unjegovoj distribuciji. Nevjerovatno je veliki broj ljudi koji trač rado govore; toliki je, pa i veći, broj onih koji trač rado slušaju! Budući da trač ne potrebuje nikoji intelektualni napor, predmet trača jesu najčešće ljudi, tek rijetko društvene pojave. Jer, pojavu treba analizirati i za analizu treba uložiti stanovit napor, a trač, jer je neuman i protuuman, ne analizira i ne preispituje.
Atmosferu trača pogoduje i njegovu plimu pothranjuje erozija, a u nekim dijelovima bošnjačkih enklava i potpuni raspad društvenih vrijednosti i vrijednosnih sistema. K tome, nezaposlenost, egzistencijalna neizvjesnost i kulturna zapuštenost u bošnjačkim enklavama doprinose da se trač, malo-pomalo, pretvara u igru bez granica, u svojevrsni ''muslimanski sport'' koji, za razliku od drugih vrsta sporta, nikome ne donosi pobjedu. Ali zato svima donosi poraz.
Trač, k tome, sve relativizira, pa i samog sebe. U plimi i poplavi trača, čak se i iznošenje očitih dokaza da je neko lopov naziva tračem. S druge strane, osvjedočeni dokazi da je neko uradio nešto vrijedno također također se u atmosferi trača sasvim zamagljuju i relativiziraju.
Posvemašnji mentalitet trača u našem društvu sve brže i jasnije oblikuje jednu vrlo brojnu ''masu ljudi'', jedan zanimljiv sloj ljudi nazvan – šutljiva većina. Šutljiva većina tiho glagolji tračeve, na trač je neotporna i sasvim porozna, kroz nju to društveno zlo prodire kao valovi kroz eter.
S druge strane, tvorci trača i usmjeritelji njegovih strijela zapravo imaju cilj da šutljiva većina postane još brojnija i još šutljivija. A kad se smanji broj onih koji se traču javno suprotstavljaju, tad trač prelazi u žigosanje i linč. Pojedinac koji se odlučio suprotstaviti obično vojuje unaprijed izgubljenu bitku.
ENES KARIĆ, Eseji od Bosne (Tri bosanske enklave), Sejtarija, Sarajevo, 1999, str. 32 - 33.
