fuck feelings.🙋 @emotivnainvalidnost-blog - Tumblr Blog

It’s funny, isn’t it?” she said, smiling lightly. “I ignored him like he doesn’t exist. But, I am also craving for his attention. Damn, I am waiting to see him walking towards me and say hello. I wanted him to notice me. I wanted him to really look at me. To talk to me. I wanted to hear everything he’s going to say. I wanted him, more than anything else.” she realized, that no matter what she said, she’s always ending up with the same conclusion. As if she’s stuck in the same place all over again. As if she’s been hitting the same button, hoping it will change. With heavy sigh, she said, “Yet I just can’t. I just can’t be with him, when his heart already belongs to someone else.

ma.c.a // Wrong Arrow (via vomitingwords)

sugary-coated-deactivated202003

emotivnainvalidnost-blog

❤

coldely-deactivated20210320

imagination

shdidihrhdjs-deactivated2018081

Sometimes I wish I could read your mind and see if you honestly are happy with me or if it’s all in my head.

Tenari Ioapo // Do i make you happy? (via tenari-ioapo)

tvrdoglavomagare

Mrzim čekanja. Prokleti letovi kao da u inat kasne. Mrzim cekanja, to je valjda tako poslije nje. Samo sam nju čekao i to čekanje sam jedino volio. I opet o njoj razmišljam i sjećam je se čekajući let… Jednom ću da obiđem sva posebna mjesta na svijetu o kojima ljudi pričaju. - Tiho je rekla dok je ležala na mojim grudima. I ti ćeš, sa mnom. Skupa cemo. Ponovila je radujući se nekoj zamišljenoj budućnosti… - Dobro. Odgovorih. Slikacemo se na svakom mjestu. Ti i Ja. Za uspomenu. Za sjećanje… Nasmijao sam se. -Veliki su to planovi malena. Pusti … I pustila je. Prešutila je skupila se uz mene i zaspala. Bili smo mladi za takvo nešto. Za maštanja, planiranja. Meni je već problem bio da je sutra izvedem u grad, a kamoli da idemo u obilazak svijeta. Mladost želi, a ne pita koliko boli neostvareno, nemoguće i to prokleto čekanje. Bili smo jedan od onih parova što su skupa provodili svaki tren što su mogli. Mrzili smo svaku obavezu, svaki razlog što nas je razdvajao. Odgađali smo svako putovanje jedno bez drugog čak i obilaske nekih daljnih rođaka, ne želeći da se razdvojimo niti jedan dan. Prvi ples, prvi poljubac. Prve suze i osmijeh. Prvo vođenje ljubavi… Prva žena u mojoj postelji, duši i srcu. Bila je prva i jedina koje sam se sjećao svakim danom sve vise i vise. Moj ponos, njen inat. Moja tvrdoglavost, njena upornost doveli su do toga da se razdvojimo. Ona je otišla kilometrima daleko na jednu stranu svijeta da ostvari snove, napravi karijeru, ja sam otišao na drugu bježeći sto dalje od nje uspomena i svega što je imalo veze s njom. Godinama se nismo čuli,vidjeli, a ja nisam prestao da mislim na nju. Ne bježi se od onog što nosiš u sebi. Često sam se nadao da ću je sresti negdje na nekom od svjetski aerodroma kako čeka let il’ u liftu nekih hotela… na hodnicima nekih šoping centara il’ uz pokretne stepenice dok se mimoilazimo. Često sam se i plašio da je ne bih prepoznao. Previše je prošlo, čovjek prestane da broji dane mjesece i godine. Previse… Siguran sam da smo često mimoišli nebom… Svi ti silni uspjesi, sve pare sve je uzalud. Sva mjesta viđena, obiđena, ništa nije moglo da popuni prazninu u meni. Rijetko sam i kuci odlazio, jednom godišnje. Bio sam od onih zaljubljenih u posao, bez stalne adrese. Žene u mome životu kao da i nije bilo. Sve neki promašaji i usputne stanice… poslije svake ona kao podsjetnik da ću čitav život nju voljeti. U Januaru odlučio sam da se vratim kući. Čekajući let držeći kartu u rukama razgledao sam okolo. Decembar je. Praznici. Možda se i ona vraća… Možda, ali ipak ne. Ni traga ni glasa… Let je trajao par sati. Svake minute sam mislio na nju. Sletio sam na aerodrom, nikome ne govoreći da dolazim. Uzeo taksi i otišao ispred njenog solitera, na klupu gdje sam je čekao kad bi mi sa osmijehom sa trećeg sprata nagovještavala da će brzo… Kao nekad čujem zvuk njenih koraka dok mi žuri… Ispušio sam cigaru, rukom prešao preko urezanih naših imena na klupi. Kuci sam već stigao negdje pred zoru. Šetao sam se gradom, ulicama. Njen gromoglasni smijeh još je odzvanjao… Sve što sam ostavio, dočekalo me je. Majka mi se promijenila. Stidno, sam oborio glavu znajući da sam većinu bora na njenom licu ja iscrtao. Ne pita ništa, napravila kafu i šutimo gledamo jedno u drugo, smijemo se i plačemo istovremeno. Lijepo moje dijete, lijepi moj… Ponos. Ne pita ništa, ustaje i donosi neki pomanji paket. Ovo sine stiglo ima par mjeseci na tvoje ime… Otvaram, slike svjetskih gradova, nižu su destinacije, na svakoj slici ona… Na dnu paketa ispod hrpe slika avionska karta za Beč, dočeg nove godine…. uz poruku. - Obišla sam sva mjesta o kojima sam maštala na tvojim grudima u tvome zagrljaju, samo da ti kažem obična su posebna su bila jer si ti bio dio njih. Poseban je bio tvoj zagrljaj… Posebno je s tobom. - Ako nisi našao sreću ja znam put do sreće, do zvijezda, čekam te… prepoznat ćeš me. Ako se ne pojaviš, nek si makar ti sretan… Još uvijek možemo osvojiti svijet pobijediti kilometre i uspjeti.

(via tvrdoglavomagare)