SYRIZA ili kako neki misle da je lijevi radikalizam rješenje za taj vražji kapitalizam...
Grčka je upravo, kako to lijevi aktivisti, ali i neki politički analitičari predstavljaju, postala prva zemlja u Europi nakon pada komunizma u kojoj je na demokratskim izborima pobijedila radikalna lijeva stranka, a zapravo koalicija lijevih radikalnih stranaka, SYRIZA.
Ljevičari svih boja i dezena, pogotovo u Europi, ovih su dana u ekstazi slaveći pobjedu grčke "radikalne ljevice" koja će, prema njihovim očekivanjima, donijeti revolucionarne promjene na Grčkoj, ali i na Europskoj političkoj sceni. Valjda još pod dojmom "povijesne pobjede" ti likovi priželjkuju ali i otvoreno najavljaju sličan scenario i u svojim sredinama uništenima, kako kažu, povampirenim kapitalizmom, beskrupuloznim bankama i korumpiranim neoliberalnim ali i socialdemokratskim političarima.
I sada valjda očekuju od nas liberala, koji su po njima nositelji kapitalizma, da drhtimo u iščekivanju neminovnog približavanja velike radikalno lijeve, da ne kažem komunističke, revolucije koja bi trebala ofarbati stari kontinent u nešto drugačiju nijansu crvene boje od one koja je bila u modi tijekom 20-tog stoljeća u nekim zaostalim Europskim zemljama. Ipak, mislim da bi bilo dobro za sve, a posebno za "drugove" da malo smanje doživljaj, ili što bi rekao Larry David, "Curb your enthusiasm!" te da svi zajedno racionalno sagledamo situaciju kako bi raspoznali što zapravo predstavlja pobjeda SYRIZE kako za njih, "radikalne ljevičare", tako i za nas ostale.
Naime, SYRIZA nije tradicionalna "radikalno lijeva" stranka. Pobjeda SYRIZE nije povijesna pobjeda radikalne ljevice. Pobjeda SYRIZE neće donijeti radikalno lijevi zaokret u svjetonazoru građana na Grčkoj, a još manje Europskoj sceni. I, što je najvažnije, ljevica ni nema kvalitetno rješenje za probleme koje nam je prouzročio taj mitski "povampireni kapitalizam" kroz savez beskrupuloznih bankara sa korumpiranim političkim elitama.
Krenimo redom:
Prvo, SYRIZA uopće i nije stranka, nego je zapravo koalicija više radikalno lijevih, do jučer beznačajnih stranaka koje su se, kako ja to vidim, samo nominalno ujedinile kako bi "hakirale" besmislen grčki izborni sustav odnosno metodu preračunavanja broja osvojenih glasova u broj zastupničkih mjesta u parlamentu koja koalicije stavlja u izrazito nepovoljan položaj. Nazvati takav "brak iz koristi" vjerodostojnom strankom odnosno proglašavati SYRIZU velikim podvigom Aleksisa Tsiprisa u ujedinjenju tradicionalno razjedinjene radikalne ljevice je naprosto samozavaravanje. Ipak, SYRIZA predstavlja svojevrsno ujedinjenje, ali iz same prirode takvog ujedinjenja, koje je pragmatično i oportunističko, a ne programsko i ideološko, može se zaključiti da su svi stvarno radikalni stavovi, koji se nisu mogli međusobno dogovoriti zbog nepomirljivih ideoloških stavova, zapravo poprilično popeglani i svedeni na najmanji mogući zajednički nazivnik. Pridodamo li tome i činjenicu da je ljevica u Grčkoj tradicionalno prodemokratska, jer je najveći dio svog postojanja provela u borbi protiv konzervativnih diktatura, a za parlamentarnu demokraciju, nazivati SYRIZU "radikalno lijevom" strankom je pogrešno.
Drugo, ako čak i prihvatimo da je SYRIZA radikalna ljevica, a nije, da bi govorili o pobjedi radikalne ljevice, ta pobjeda bi trebala biti ostvarena na jasnoj radikalno lijevoj ideološkoj platformi. Umjesto toga, SYRIZA nudi populistički program koji nema velike veze sa programima radikalne ljevice već je u biti zasnovan na idejama o reprogramiranju vanjskog duga, zaštiti imovine dužnika i zaštiti nacionalnog ponosa grčke nacije. Nigdje se ne spominje klasna borba i revolucija, već se ti "radikalni ljevičari" sada kad su došli na vlast namjeravaju boriti kako za grčkog radnika tako i za grčkog poduzetnika, bez razlike, a protiv vanjskog neprijatelja u obliku "troike" (EK, ECB i MMF) te posebno njemačkih i francuskih investitora i banaka koji su ih, kako oni tumače, gurnuli u dužničko ropstvo. Zbog takvog oštrog i politički jasnog nastupa za vrijeme kampanje dobili su glasove većine Grka kojima je dosta "štednje", teškog života, pada BDP-a i uništavanja nacionalne ekonomije i imovine kako bi se, kako to grčki narod tumači, zadovoljili apetiti kreditora koji su dali novce za održavanje političko ekonomskog establišmenta koji je bio na vlasti. Dakle, SYRIZA nije dobila mandat da sprovede radikalno lijevu revoluciju, ukine kapitalizam, slobodno tržište, privatno vlasništvo i demokraciju već da se oštro suprostavi ekonomskom i duhovnom poniženju koje Grci trpe, samo djelomično vlastitom krivnjom. Alexis Tsipras, novi grčki premijer u svojim nastupima nakon osvajanja mandata se ponaša upravo u skladu sa mandatom kojeg je dobio od birača, što je pohvalno i dobar primjer za sve pa i naše političare. Najavljuje zaustavljanje privatizacije nekih državnih tvrtki, poziva na dogovor sa "partnerima" kreditorima i najavljuje progresivno oporezivanje ekonomske oligarhije (koje će vjerojatno biti neprovedivo u stvarnosti). Zbog toga ga teško možemo uspoređivati čak i sa venecuelanskim Chavezom (koji je također populistički demokrat), a posve nikako sa Lenjinom, koji je još uvijek neizostavni dio mokrih snova pravih radikalnih ljevičara.
Treće, ukoliko SYRIZA ostane na isključivoj liniji provođenja volje građana iskazane na demokratskim izborima, a pod vodstvom Tsiprasa nema naznaka da će se dogoditi nešto drugo, nema nikakve osnove za očekivanja nekih lijevih radikala za svjetonazorskim promjenama u svijesti Grka, a još manje Europljana. Međutim, ono što se može dogoditi je da se skine paučina s nekih radikalnijih metoda društveno-ekonomskog inžinjeringa poput nacionalizacije i programa širokog subvencioniranja u sklopu socijalne politike ili odustajanje od do sada neupitnih postulata i prakse u okviru međunarodnog prava o slijepom poštivanju međunarodnih ugovora, čak i ako su oni evidentno štetni za jednu od strana potpisnika ugovora. Ali to nije nikakvo radikalno ljevičarenje nego suočavanje Grka sa činjenicom ili možda naprosto nada i stav grčke nacije da iste metode i ideologije koje su dovele do depresije koja u Grčkoj traje već 6 godina, ne mogu biti iskorištene kako bi zemlju iz depresije izvele. I tu su Grci vjerojatno u pravu.
Četvrto, ljevica je pokazala u zadnjih 30 godina da "kapitalizmu" ne pruža dostojnu racionalnu alternativu. To je evidentno kroz činjenicu da ni jedna radikalno ljevičarska organizacija, od KP u Rusiji i Oktobarske revolucije do najnovijih ljevičarskih pokreta u Latinskoj Americi, nije došla na vlast u uvjetima u kojima je bilo moguće racionalno promijeniti politički sustav. Isto kao i nacizam ili bilo kakav oblik radikalizma i lijevi radikalizam dolazi na vlast u situacijama kad se ljudima ne nudi nikakav prihvatljiv racionalan izlaz iz kriznih situacija. Ljudi se u krizi ili svrstavaju uz radikale koji su apriori protiv postojećeg sustava, kojeg preziru, ili apatično prihvaćaju nametanje radikalizma nasilnim metodama, jer misle da im ne može biti gore. Nažalost, uvijek može gore.
Da bi ljevica mogla reći da ima rješenje za probleme današnjice, trebala bi se prestati baviti proizvodnjom mitova o "povampirenom kapitalizmu", bankarima te korumpiranim političkim elitama i reći što je to točno loše u postojećem političko-ekonomskom ustroju zapadne civilizacije koje ljevičari prigodno nazivaju KAPITALIZMOM? Što to točno ne valja?
Kao što znamo, ideološki temelji zapadnih demokracija su:
- Slobodno tržište roba, usluga, kapitala i rada. - Politički pluralizam i zastupnička demokracija. - Poštivanje zakona i jednakopravnost svih ljudi. - Nepovredivost privatnog vlasništva. - Nepovredivost ljudskih prava, osobnih izbora te slobode pojedinca.
Koje od navedenih ideja suvremena radikalna ljevica odbacuje? S kojim argumentima nastupa, osim što priča bajke i reciklira stoljećima stare klasne ideologije? Dok se o tome svemu precizno ne izjasne, ne znam da li radikalne ljevičare treba sažaljevati ili se treba naoružati i pripremati kontrarevoluciju jer kakve rezultate od njih možemo očekivati osim ponovljenih eksperimenata koji su u praksi dokazano osuđeni na propast?
A što onda?
Meni se čini da je konkretni problem zapadne civilizacije u iskrivljenju smisla ili ograničavanju navedenih postulata da bi se zadovoljili nečiji partikularni interesi, a ne u njihovoj strogoj primjeni. Isto tako, ne vidim rješenje u njihovom potpunom ili djelomičnom odbacivanju, što traži radikalna ljevica, nego u dopunjavanju, inteligentnijoj primjeni i većem fokusu na opće dobro a ne na interese pojedinih društvenih skupina.
Uz to, ideološkim temeljima svakog modernog društva nedostaje najvažnija komponenta koja mijenja kontekst svih ostalih ideoloških premisa, bez obzira na to kakve te ostale premise bile. Primjerice, ako promatramo zapadnu civilizaciju, na prvom mjestu gornje liste nedostaje princip kojega smo počeli percipirati tek u zadnjih tridesetak godina, a još uvijek nije postavljen na pripadajuće (dominirajuće) mjesto u ideološkom okviru svijeta u kojem živimo. Taj princip nije preduvjet opstanka samo zapadnih demokracija nego bi trebao biti kamen temeljac svih civilizacija današnjice bez obzira na politički, ekonomski i ideološki okvir. Štoviše, taj princip je zapravo sam "okvir", a sve ostalo je na ljudima i njihovim afinitetima. Taj princip globalna civilizacija mora usvojiti, ili ćemo svi zajedno "bratski poginuti". Radi se naravno, o održivom razvoju.
Osobno, ne mislim da je rješenje i put prema održivom razvoju beskompromisna "diktatura proletarijata" uz maksimu "svakom prema potrebama", niti je to "povampireni kapitalizam" uz mantru "svakom prema zaslugama". Dugoročan opstanak u svijetu ograničenih resursa jedino je moguć ako usvojimo pogled na svijet u kojem dominira stav "svakom prema mogućnostima".
I na kraju, ako malo bolje razmislite, riječ "mogućnost", za razliku od riječi "zasluga" ili "potreba" ne pretpostavlja inherentne ideološke platforme ni podjele.