vapaj u tamu

[gacougnol]

Remedios Varo (Spanish, 1908 - 1963)

Insomnia, 1947

[charnel-grounds]

Remedios Varo (1908-1963) - Apártalos que Voy de Paso (Move away, I'm passing through), 1959

[nepoznato]

moje cigle su ispunjene prazninom. zid mi ne brani da posmatram svijet oko sebe, ali nešto ostavlja vani. gledam vlati trave kako plešu uz muziku vjetra, ne osjetim svježinu. čujem cvrkute ptica, ne razumijem ih.

[nepoznato]

zid je zapravo bio pokrivač od hladnog svijeta; ne treba da se ruši

[nepoznato]

im begging you to come back, please come back to me. the unread books are calling you, the fields of your mind are waiting for you, the unwritten thoughts are waiting to be born and developed on paper. i miss your handwriting.

[nepoznato]

 i am just a browning leaf detached from its source of life, closed away in a chaotic place. 

[nepoznato]

i dont have an inner life anymore. i miss the old me. im having nightmares again. im alone. im empty. my left boob hurts. im listening to the smiths. i dont feel tired nor rested.

[nepoznato]

ne znam, ne osjećam, ne doživljavam. sve mi je negacija. ne završavam pisanje jer ne mogu dočarati ovo neosjećanje

[nepoznato]

desperately trying to get back to my old self, i pick up a book. the book of disquiet, the book of inner disorder, the reflection of me. the black tint on white paper sheets is just that - dead, dark, cold. words cannot keep me safe anymore. i have to find a new way to warm up, to stay alive

[nepoznato]

i want to scream, i want to escape

my body, my soul, my mind

my habits

im trapped and i cant even talk

cant use human language

cant understand emotions

humor is a strange concept to me

ive become an osusena kora drveta

i hate the

[nepoznato]

i'm losing myself

i'm getting more aware of the body that i'm (who?) inhabiting - pissing, thirst, hunger aren't needs anymore, it's an inevitable state that the body is sometimes in. i'm a system - i am water, earth, cheese, social interaction, i am everything and nothing.

but who asked me if i wanted to be a part of something? why do i have to exist?

[nepoznato]

mrzim svoj život. niko me nikad nije razumio.

okruženje mi se ne sviđa, a ne mogu ga mijenjati.

snage za novim prijateljstvima nemam, a svakako svi već imaju osobe koje im odgovaraju, uvijek ću biti uljez.

u domu, u instituciji, u grupi.

[nepoznato]

krenuh pisati i stadoh. šta reći? nije lako prebaciti tanke niti misli na ovaj digitalni međuprostor, dati im boju i oblik - i težinu.

[nepoznato]

razlog što svi mrzimo nedjelju je što je to jedini dan, u kojem nemamo raditi apsolutno ništa. to je dan na čije smo ime pomislili jučer, i dobili osjećaj moći, moći zbog imanja vremena. nedjelja je dan u kojem sutra moramo raditi ono što nam je teško i nemilo, dan u kojemu sve počinje sutra. to je dan prošlosti i budućnosti.

nedjelja nikada ne bi trebala biti iskušavana u sadašnjosti.

kada se nedostižno dostigne, apstraktno konkretizuje, osjetimo naše biće - svijest postane svjesna.

kada se to dogodi, svijest pobjedonosno izlazi na površinu našeg bića, dobija svoju svijest. gleda istinu koja se ne može objasniti ustaljenim jezikom, istinu koja izaziva mučninu. kosmičku mučninu koja jedino može proći proticajem vremena i nadolazećim Sutra.

[nepoznato]

slušajući Tišinu, čuh zov svoje duše

[nepoznato]

teško je pisati kada sve o čemu možeš pisati je koliko se mrziš, koliko si kriv i beznačajan. do mene je. i šta sad? koji je sljedeći korak? želim da pišem, a ne mogu. nemam ni 5 postova kako treba lol

[nepoznato]

waters i selimović

obojica su iskoristili predivnu metaforu zida. usuđujem li se učiniti isto?

moje cigle su staklene i ispunjene teškom praznoćom. one su tu, pažljivo slagane jedna na drugu tokom vremena, tiho, da ne shvatim. i nisam. zid mi nije onemogućio da vidim i čujem, već da osjetim. uskratio mi je i vrijeme. pet minuta, deset sati, pedeset dana - sve mi je to isto.

[nepoznato]

osjetih povjetarac, brzina vremena me udari. zid se ruši?? šta ću ja bez zida? ko sam ja bez zida?