Downloadajte prvi broj Lake Note pdf zinea! Donosimo ekskluzivne intervjue s Low Income $quad, OFFAL i Umfang; recenzije recentnih izdanja Amnesia Scanner, Shygirl, Cities Aviva, Lotic i Varga i još mnogo toga drugog.
DOWNLOAD & PREVIEW [ALT DOWNLOAD]
Uređuju i pišu: Ivna Franić, Barbara Gregov, Dijana Grubor, Tomislav Slovenec
Još jedno solidno izdanje odlično organiziranog festivala iz susjedstva.
Elevate je jedan od prvih eksperimentalnih festivala u Europi koji je spojio glazbu, umjetnost i politički diskurs s ciljem promicanja inovativnih praksi i ideja te njihova smještanja u širi globalni kontekst. Kao pitom i miran grad s pregršt restorana, dućana i možda dva alternativna kluba, Graz je teško zamisliti kao mjesto radikalne kulture, no festival se posljednjih 14 godina odvija upravo ondje. U šetnji gradom tijekom dana samo žuti plakati s logom Elevatea daju naslutiti da se u inače polupraznom gradu odvija festival. Pa ipak, ispod naizgled uspavane površine Graz je iznjedrio jedan od najbolje organiziranih europskih festivala s mnogo dobrih lokacija i odličnih nastupa, festival čija profinjenost dopušta velika iznenađenja u vidu provale energije bliske onoj underground kluba.
Centralna tema ovogodišnjeg Elevatea bila je hrabrost/rizik. Kroz brojne panele i otvorene diskusije nastojalo se odrediti funkciju i značenje rizika u trenutku kada su, prema zabrinjavajuće velikom broju populacije, sve „važne“ bitke već izborene u vidu feminističkog pokreta, prava na slobodu govora, prava radnika i „humane“ ekonomije. Pod zavjesom dalekosežnog progresa, kako adresirati i djelovati na suštinske boljke modernog svijeta koje i dalje perzistiraju u oblicima previše kompleksnim i nedovoljno očitim da bi izazvali masovnu revoluciju te kako uopće odrediti primarno žarište djelovanja? Elevate se ovim pitanjima bavio kroz šire tematike privatnosti, zaštite podataka, primjera aktivističkog novinarstva, no čini se da je u fokusu festivala bio uvijek aktualni Wikileaks i kontrovezno obraćanje Juliana Assangea, koje nije polučilo velikim otkrivenjima kako se možda očekivalo.
S druge strane, glazbeni je program ponudio velik broj zanimljivih imena poput Bena Frosta, Nurse With Wound, Rashada Beckera, Caterine Barbieri i Umfang, pokrivši tako u 5 dana trajanja festivala širok spektar glazbenih ukusa i estetika, od tvrdog techna i noisea do kompozitorske eksperimentalnosti, neoklasike pa i garage punka. Pritom je gotovo svaki odgledani nastup bio na određeni način dojmljiv, bilo da je riječ o sirovosti Bena Frosta, virtuoznosti Caterine Barbieri ili inteligentnom humoru Ane Threat i Errorsmitha.
Aktivnosti prvog dana festivala odvijale su se u Orpheumu, kazališnom prostoru iz 90-ih koji je, s velikim predvorjem gdje su se nudili hrana i piće te blizu smještenom starinskom četvrtastom dvoranom, podsjećao na spoj zagrebačkog kina Europa i hipsterske pekare. Nakon uvodnog govora u velikoj dvorani uslijedilo je livestream obraćanje Juliana Assangea i nekolicina nastupa austrijskih umjetnika u rasponu od pomalo nedosljedne indietronice B. Fleischmanna do industrijske ambient elektronike dua Waelder koji je audiovizualnim performansom predstavio posljednji album No Places koristeći terenske snimke, vokale i disruptirane melodije na tragu rudimentarnije verzije Demdike Starea. Pozadinski vizuali prikazivali su pasivne segmente svakodnevice poput nadzornih snimaka, napuštenih prostora i gradskih periferija snimljenih Google Earthom, podcrtavajući tako ideju albuma, ali i pitanje privatnosti kojim se Elevate bavio.
Osim agresivnog pada temperatura, drugi dan festivala obilježilo je par akustičnih nastupa u 17-stoljetnoj crkvi Mausoleum te zvukovna istraživanja Rashada Beckera u kulturnom centru Forum Stadtpark. Potencijal akustičnosti intimnog Mausoleuma maksimalno je iskoristio kompozitor i virtuoz na harmonici Mario Batković. Batkovićeve ogoljene eksploracije zapanjujuće širokog spektra zvukova koje taj instrument proizvodi, od dugih dubokih tonova koji podsjećaju na neisprekidane droneove didgeridooa do euforično melodičnih arpeggia, odjekivale su Mausoleumom skupa sa njegovim povremeno gotovo spontanim i improviziranim diktiranjem ritma, koji je cijelom nastupu pridonio zdravu i simpatičnu dozu humora i intime. Batkovićev zvuk idejno reflektira sonični avanturizam jednog Colina Stetsona, ali uz više dramatičnu i filmsku strukturu koja odaje Batkovićevu kompozitorsku stranu i skupa rezultira jednim od boljih nastupa na ovogodišnjem Elevateu.
Usljedio je talijanski pijanist Federico Albenese mijenjajući Petera Brodericka. Iako je Albeneseov nastup prepun melankoličnih i čistih melodija bio estetski gotovo savršen, činjenica da je smješten između izvanrednog eksperimentalnog nastupa Batkovića i isčekivanja potencijalno intrigantnog nastupa Rashada Beckera osjetila se na količini ljudi i atmosferi unutar hladnih zidova Mausoleuma. Sama estetska ljepota Albaneseovih klavirnih kompozicija i minimalističke manipulacije zvuka nisu bili dovoljni da zadrže koncentraciju većine koja se uputila u smjeru Forum Stadtpark Kellera na spomenuti Beckerov nastup.
Nakon izvrsnog prošlogodišnjeg oktofonskog nastupa na Berlin Atonalu, najava za eksperimentalni nastup Rashada Beckera u Forumu zvučala je obećavajuće. Sam nastup se ipak pokazao bliže zvučnoj instalaciji negoli nastupu u tradicionalnom smislu. Predstavivši svoj ambisonični rad sa sonible IKO 3D-Sound Speakerom, Beckerov setup sastojao se od spomenutog zvučnika u sredini prostorije koji je reproducirao njegove izvijene manipulacije životinjskih glasanja, i prepoznatljivih minimalističkih i gotovo humornih dekonstrukcija. Ideja performansa bila je 3D reprodukcija njegovog materijala u kombinaciji s gongom i raznim metalnim strukturama od kojih se zvuk trebao odbijati obogaćujući se i kreirajući nove detalje, no zbog malog, nepravilnog prostora i statičnosti publike, zvuk je u dobrom dijelu prostorije bio u najboljem slučaju prosječan, što je nažalost bitno utjecalo na doživljaj publike.
Petak i subota bili su rezervirani za veća imena glazbenog line upa i klupski dio programa. Većina nastupa odvijala se u impozantnom predjelu Schloβberga, unutar kojeg su smješteni Dom Im Berg – bunker iz Drugog svjetskog rata pretvoren u masivnu dvoranu za nastupe, Tunnel – uski mračni hodnik u kojem se zvuk odbija od zidova, i Dungeon koji polukružnim oblikom, bijelom opekom, a i temperaturom više podsjeća na iglu.
Vrhunac festivala bio je nastup Bena Frosta u Orpheumu u petak. Iako je izbor prostora bio neočekivan za takvu vrstu nastupa, sterilnost Orpheuma nije nimalo utjecala na kvalitetu Frostova seta, koji je svojom snagom potpuno izbrisao prostorno-vremenski kontinuum. Frost je posebno dojmljiv ako ga gledate prvi put zamišljajući njegov nastup kao kontroliranu kompoziciju na tragu hladnog ambient/post-rock zvuka njegovih albuma. Predstavio je svoju prošlogodišnju suradnju sa Steveom Albinijem The Centre Cannot Hold. Odmah po izlasku na pozornicu prostorom je odjeknula reska buka izrazito glasne “Threshold of Faith” atmosferski bliska jednoj Pharmakon, opirući se isključivo na jačini zvuka bez vizuala; tek su povremeni pulsirajući blicevi stroboskopa pratili glasne udarce nižih frekvencija, neizbježno privlačeći pažnju publike. Frostovo detaljno i maksimalističko seciranje prirodnog zvuka gitare, estetski pozicionirano između atmosferičnosti glasnijeg post-rocka i granularne sinteze Tima Heckera uživo poprima nove geometrije, zavlačeći se u svaki kutak Orpheuma, razvijajući uz zavidnu razinu prisutnosti i detalja slojeve nepredvidivih droneova i buke te ih sukobljavajući sa svojom inače predvidivom prirodom. Vizualni dio nastupa, za koji se pobrinuo berlinski MFO, sastojao se od različitih faza koje su vjerno pratile tempo i ekskurzije Frostovih kompozicija: od reflektirajuće zavjese koja je svjetlost odbijala kroz dvoranu u simbiozi sa fraktalnom i detaljnom prirodom Frostove glazbe, do nešto standardnijih projekcija vode i dima, vizuali su pojačavali dojam bolne, organske i fizičke izmještenosti. Potonji su se posebno istakli kod mirnije “Ionie” koja je bila idealna uvertira u završni dio seta.
Cakes Da Killa je u Dom Im Bergu upriličio šarolik i samopouzdan nastup, unoseći dozu neopterećene zabave u dotad ozbiljniji dio programa hitovima poput “New Phone Who Dis” te duhovitom i neposrednom interakcijom s publikom. Tunnel je bio rezerviran za mračniji zvuk pa su ondje paralelno s događanjima u Dom Im Bergu nastupali Umfang i Objekt. Umfang je izvela tvrđi set baziran na 90’s technu, primjeren za manje klubove kao i skladišne raveove na koje je atmosfera Tunnela pomalo i podsjećala. Objekt se fokusirao na jednako žestok, ali nešto ravnomjerniji zvuk upotpunjen zujavim top loopom suptilno prisutnim kroz cijeli set. Petak u Dom im Bergu prigodno je zatvorio Nosaj Thing karakterističnim opuštenim instrumentalnim hip hopom. Istaknuo se tehničkom vještinom i neprimjetnim prijelazima stvorivši vrlo tečan, plesan i nježan set.
Subota u Dungeonu započela je još jednim nastupom Rashada Beckera – raznolikim setom eksperimentalnih zvukova koji zasebno nisu bili posebno zanimljivi, ali su poslužili kao odlična uvertira u nadolazeći nastup legendarnog Nurse With Wounda. Nurse With Wound započeli su dugim ambientalnim uvodom koji se sporadičnim propuštanjem noisea i droneovea razvio u set temeljen na oprečnim fizičkim i auditornim doživljajima. Nelagoda high pitched horror elemenata poput moduliranog roktanja svinja kontrolirano se izmjenjivala s umirujućim synth melodijama u maniupulaciji sinergijom olakšanja i boli. Pred kraj izvedbe u set su uveli električnu gitaru potpomognutu beatovima stvorivši fuziju noisea, psihodelije i retro 80’s zvuka bliskog ranim albumima. Na taj su način zaokružili svojevrsno predstavljanje svoje prolifične diskografije nužnom dozom prljavštine vidljive u setovima mogućih epigona poput Yvesa Tumora i Swan Meat.
Nakon NWW-a talijanska kompozitorica Caterina Barbieri bila je suočena sa zahtjevnom ulogom pratećeg seta. Barbierin transkulturalan, kognitivan pristup minimalizmu na bazičnoj, subatomskoj razini tona i strukture oslanja se na mikrotonalne i poliritmične obrasce modularne sinteze, te stvara zvuk idejno sličan post-trance dizintegraciji Lorenza Sennija i nedavnim ambijentalnim istraživanjima Alessandra Cortinija. Barbierin modularni setup ispunio je Dungeon jasnim i čistim zvukom prisutnim na njenom prošlogodišnjem izdanju Patterns of Consciusness, omogućavajući publici koncentraciju na najmanje tonove ionako slojevitog i bogatog zvuka. Cjelokupna izvedba njenih klasicističkih melodija ostavila je hipnotičan i na trenutke iznenađujuće plesan dojam, dajući dodatnu dubinu zvuku i spoznaji ideja iza njenih radova.
Errorsmith je u Dom Im Bergu svoj zaigrani, no naoko banalno strukturirani IDM odveo na performativnu ludičku razinu rascijepljenim atonalnim setom praćenim pokretima i facijalnim ekspresijama primjetnim samo ako netremice zurite u njega. Neobičan i vrlo zabavan nastup, prožet kreativnim reinterpretacijama i duhovitim korištenjem vocodera redefinirao je ne samo njegova studijska izdanja već i česte, nažalost opravdane predrasude vezane uz pastiš i površnost IDM-a. Dj Deeon se u Tunnelu poigravao neodoljivo vulgarnim semplovima svojih hitova i rave klasika 90-ih u kombinaciji sa standardnim techno zvukom, dok je Jackmaster zatvorio program u Dom Im Bergu vrhunski osmišljenim miksom plesnog techna i techhousea.
Festivalski se program posljednjeg dana ponovno vratio u Orpheum s tri intimnija nastupa. U maloj dvorani za perfomanse na prvom katu prva je nastupila austrijska kantautorica Ana Threat. Izašla je na pozornicu s velom na glavi poput ukletih nevjesti iz horror filmova te sjela za perkusije izvodeći varijacije psychobillya i garage punka s humornom primjesom sablasnosti i komornosti. Kasnije je skinuvši veo prešla na gitaru i mock hommage sirove energije pomiješane s patosom 60’s diva. Threat pravocrtne žanrove s desetljećima ustaljenih kanona osvježava detaljima poput lo-fi digitalnih perkusija, pretjerane mimike te vizualnom i konceptualnom razradom gotičkih horror elemanata koji su više na tragu Daria Argenta negoli referenci na Faster Pussycat Kill Kill tipičnih za covere albuma starijih bendova. Posvajanjem takve smrtno ozbiljne zajebancije samom je zvuku dala prostora za disanje i ponovno ga učinila zanimljivim.
S obzirom na nesretno otkazivanje koncerta Johna Mausa, najzanimljivijim imenom nedjeljnog programa pokazao se bubnjar Greg Fox koji je predstavio svoj drugi samostalni album The Gradual Progression. Foxevi bubnjevi senzorima mapirani na softver zvan Sensory Percussion emitirali su u simbiozi njegovih udaraca zvukove instrumenata uglavnom tipične za jazz, funk i lounge. Sama izvedba prikazala je jasan utjecaj njegovih prijašnjih radova – (anti)formom i estetikom podsjećajući na free jazz, dok su gustoća i intenzitet Foxovih blastbeatova prizivali njegov rad s black metal bendom Liturgy. Glazbeni je dio programa kao last-minute intervencija zatvorio finski Jimi Tenor. Radilo se o hotelskoj verziji acid housea i jazza izvedenoj u maniri šlager pjevača koji se povremeno nostalgično uhvati saksofona i šampanjca, istovremeno lišavajući spomenute žanrove njihove pretenciozne urbanosti i izvrgavajući satiri status starohollywoodske zvijezde.
Ovogodišnjim izdanjem Elevate Festival je uvelike opravdao vlastitu reputaciju, ponudivši ne samo širok, već i cjelodnevan program. Gotovo akademska koncepcija festivala koja je često graničila s ukočenošću, posebno osjetnom u izboru prostora poput Orpheuma, pokazala se zahvalnom u organizacijskom smislu. Otkazivanja uzrokovana vremenskim neprilikama odgovorno su rješavana, tako da je unatoč izostanku imena poput John Mausa i Freta glazbeni line-up bio dovoljno bogat da omogući značajan broj odličnih nastupa. Baš poput Assangeovih epifanija, moment neinhibiranog rejva je možda izostao, no sama kvaliteta viđenog pružila je dovoljno iskupljenje.
Posljednja ali ne i najmanje važna točka u pregledu 2017!
Kratka forma dozvoljava iskušavanje novih stvari, ispipavanje terena za nove izvođače/ice ili pak povratak u formu za one dobro poznate. Prošla godina tu nije bila iznimka pa su neka od najzanimljivijih ostvarenja objavljena upravo u formi EP-a. A pobjednice/i su...
1. Klein: Tommy [Hyperdub]
Posljednju u nizu prošlogodišnjih pobjedničkih titula odnijela je londonska producentica Klein. Tommy se politički i estetski naslanja na ideje koje zastupaju glazbenici/e okupljeni oko etikete NON, za koju je i sama Klein izdala raniji EP, stoga ne iznenađuje da je koncipiran kao futuristički kolaž na kojem se nigerijski gospel susreće s raveom i koji preplavljuje glasovna polifonija te iskrivljeni beatovi. Klein najvećim dijelom EP-ja kombinira različite i različito tretirane vokale i vokalne isječke te distorzirane, zamuckujuće klavirske dionice, ali oni, čak i u prijemčivijim kombinacijama djeluju začudno. Klein čitavo vrijeme zapravo manipulira oprekama. U “Prologue” ona ugodni, cvrcnuti prijateljski razgovor rasijeca i preslaže u nelagodnu noćnu moru, u “Cry Theme” nježnu melodiju reže na ćoškaste fragmente koji se u loopu ponavljaju dok ne stvore uznemirujući, nervozan ritam. “Everlong”, “B2K” i “Runs Reprise” se više oslanjaju na hardcore: na “Everlong” se gitarski refren transformira u niz isprekidanih jungle fragmenata i mnoštvo neraspoznatljivih glasova, a “Runs Reprise” sa sobom donosi euforični rave osjećaj koji u svom trajanju od svega 55 sekundi postiže efekt adrenalinskog šoka. Tommy je istovremeno izrazito iscrpljujuće i nevjerojatno osvježavajuće remek-djelo. Doista niti jedno ovogodišnje izdanje nije toliko silovito iznenadilo, uznemirilo i dirnulo. (B.G.)
Cry Theme
2. Kara-Lis Coverdale: Grafts [Boomkat Editions]
Od svih ambijentalnih, eksperimentalnih, ili kako ih je već zgodno žanrovski obilježiti riječima, ploča 2017. godine najdraža mi je Grafts upravo iz razloga što je teško uhvatljiva, meka i prozračna i njom ne dominira transfer nekog raspoloženja, već spokoj i introspektivna ljepota koji kao da izmiču pozornom slušanju. Kara-Lis Coverdale, kanadska skladateljica i pijanistkinja, svirala je primjerice klavir na albumima Virgins i Love Streams Tima Heckera, u dvadesetdvije i pol minute ovog samostalnog uratka prolazi kroz tri cjeline (”2c”, “Flutter” i “Moments in Love”) smirene i zveckave glazbe s tipkama. U klasifikaciji mogu jedino posegnuti za iluminacijom tuđih riječi koje kažu da nema smisla pokušati razumjeti Grafts bilo kao napisano djelo ili kao modalnu izvedbu uživo, jer ono je konstruirano na način da kad ga čujete oživi. Stoga nam preostaje samo slušanje. (D.S.)
Grafts
3. Carla dal Forno: The Garden [Blackest Ever Black]
The Garden Carle dal Forno posveta je pjesmi Einsturzende Neubautena prvenstveno u idejnom i ugođajnom smislu te čini koncepciju ranijeg izdanja You Know What It's Like fokusiranijom i profinjenijom. Dal Forno gradi atmosferu EP-a oko osjećaja sablasnog spokoja komplementarnog njenoj introvertnoj sceničnosti temeljenoj na vještoj primjeni zakulsinih postupaka koji unose slojevitost i nemir u duboke baseve i sanjive syntheve. Njena varijanta pjesme na kreativan način prati ritmičku strukturu originala upotpunjujući je melodijama i reskim presjecima inspiriranima dubom. Vrt postaje svjesni simbiotski organizam ("The garden knows I don't sleep"), vrebajuće utočište koje omogućuje zbližavanje ili alijenaciju. Ambivalentnost se proteže i kroz ostale tri pjesme jasnije se prenoseći na teritorij osobnih odnosa, pri čemu je lebdeći vokal dal Forno ovaj put jasniji i razgovjetniji. Ovim samouvjerenijim nastavkom You Know What It's Like, dal Forno se sve više profilira kao jedna od zanimljivijih novih autorica. (D.G.)
The Garden
4. Fatima Al Qadiri: Shaneera [Hyperdub]
Nakon niza izdanja na kojima je problematizirala teme kao što su nasilje, teror i zapadnjačka percepcija istoka, Fatima Al Qadiri na posljednjem se izdanju posvećuje queer sceni u Perzijskom zaljevu. Al Qadiri na Shaneeri svoje uobičajene mutacije grimea inficira novom energijom, a rezultat je pet traka redom spremnih za klupski podij, od kojih “Is2aleeha” ima poseban banger potencijal. Iako queer problematika u zadanom geografskom kontekstu sama po sebi vjerojatno ne nudi mnogo razloga za slavlje, Shaneera predstavlja definitivno najživahnije, najmanje mračno i najplesnije izdanje Fatime Al Qadiri dosad, koje usput uvjerljivo realizira zamišljeni koncept. (I.F.)
Alkahaf
5. Rollling Blackouts Coastal Fever: The French Press [Sub Pop]
Prozračni literarni Flying Nun rock možda je jedini stari rock kojem kanon još nije prenapučen. S već drugim odličnim EP-jem, Rolling Blackouts Coastal Fever zadovoljavaju tu poluzaboravljenu potrebu za kričavo ukrašenim stihovima kojima boju mute anonimnost vokala i hipnotičnost gitara. (L.J.)
Fountain of Good Fortune
6. Nkisi: Kill [MW]
Meliku Ngombe Kolongo aka Nkisi, jednu od osnivačica kolektiva NON, već prati reputacija vrhunske DJ-ice; Kill EP dokazuje da ne zaostaje ni u produkcijskim vještinama. U Nkisinoj originalnoj viziji klupske glazbe ima prostora za sve: od afro housea i techna pa sve do gabbera, a ono što izdvaja Kill od niza drugih izdanja eksperimentalne klupske glazbe lakoća je kojom Nkisi spaja najrazličitije utjecaje u jedinstvenu cjelinu bez da ikad ostavlja dojam hinjenog auditivnog napada. Glazba na Kill je slojevita i kompleksna, ali i jednostavno zarazna, fizički stimulirajuća: ovaj je EP teško slušati dok sjedite pred kompjuterom, a da barem nogica ne krene lupkati u ritmu. (I.F.)
Mwana
7. Pan Daijing: A Satin Sight [Bedouin Records]
A Satin Sight kineske producentice Pan Daijing svojevrsni je obračun s teškim i restriktivnim životnim okolnostima transponiran u nelagodno fizičko iskustvo njegova slušanja. EP otvara “Tenderloin Tanz”, u prvi plan stavljajući guste efekte čija abrazivnost dopušta možda trenutak predaha, nakon kojeg melankolična synth melodija “Exilea” unatoč prevladavajućem osjećaju prijetnje zvuči gotovo konvencionalno. “A Season in Hell”, možda najjači moment izdanja, karakterizira polagana, proračunata progresija na “Nomenklaturi” zamijenjena čistim influksom noisea. Pan Daijing može se ubrojiti u struju producentica koje technu pristupaju na hrabrar i inovativan način, težeći spojiti zvuk s performativnim činom njegova proživljavanja. A Satin Sight je poput iscrpljujuće terapijske sesije koja – kad tenzija napokon popusti – pruža osjećaj mira. (D.G.)
A Season in Hell
8. Blonde Redhead: 3 O'Clock [Ponderosa Music & Art]
Na ovom gotovo nezapaženom EP-u Blonde Redhead su se, nakon obeshrabrujuće lošeg albuma Barragán (2014), odlučili na siguran korak – vratili su se na neiscrpno vrelo melankolije zvano Misery is a Butterfly (2004). Ovaj potez ne čudi budući da je bend prošle i pretprošle godine uživo izvodio pjesme s ovoga albuma u orkestralnim aranžmanima, ključnim elementom novih četiriju stvari koje funkcioniraju odlično i pokazuju da zlatna žila tuge nije iscrpljena, iako se činilo da je dovedena do savršenstva. Na 3 O'Clock bend u komornom ugođaju produktivno razrađuje prepoznatljivi zvuk, a glasovi Kazu Makino i Amedea Pacea na meditativan i opušten, skoro terapeutski način utjelovljuju čežnju, ranjivost i sjećanje. (B.O.)
3 O'Clock
9. Schwefelgelb: Dahiert das Gesicht [aufnahme + wiedergabe]
Schwefelgelb su na novom EP-u postigli idealnu mjeru techna i brojnih varijanti body musica. Na Dahinter Das Gesicht nastavljaju u smjeru Wie Die Finger Durch Den Nebel EP-a iz 2016, ali u nešto ogoljenijem i agresivnijem izdanju. Četiri stvari centrirane oko tvrdih, ali raznolikih ritmova, energitičnih loopova i igranja dihotomijom analogno/digitalno, plesni su senzorni overload koji dinamiku nikad ne pretvara u zamor. Već ustaljeni miks EBM-a i industriala Schwefelgelb jednostavno serviraju zabavnije i bolje, dajući mu prijeko potrebu dozu stila. (D.G.)
Es zieht mich
10. Coucou Chloe: Erika Jane [NUXXE]
Francuska producentica Coucou Chloe na svom novom EP-ju zastupa jedan od neobičnijih pogleda na aktualnu klupsku glazbu. Samouvjereno odbacujući očekivanu strukturu klupskog hita, Coucou Chloe napetost gradi odlučnim, sugestivnim pauzama i nervoznim, nepredvidljivim zastajkivanjima. Ipak, u odnosu na dosadašnja izdanja, ovdje najhrabrije eksperimentira s modifikacijama vokala. On varira od gotovo neljudskog piskutanja na “Underdog” preko drhtavog pjevušenja na “Sylph” do nezainteresiranog gunđanja na “Stamina”, da bi na “Gs” praktički prešao u žamor. Apsolutni hajlajt EP-ja definitivno je zarazna “Flip U” za čiju je iščašenu produkciju zaslužan Sega Bodega, no bizarna i nabrijana “Sylph” u produkciji Kablam kao i “Underdog”, Chloeina toksična interpretacija reggeatona, prate je u stopu. (B.G.)
Flip U
11. Dale Cornish: Cut Sleeve [Halcyon Veil]
Cut Sleeve je izdan za Rabitov Halcyon Veil i započinje zujanjem i robotiziranim glasom koji mantra “In 2016 it is illegal to be gay in approximately 75 nations and regions around the world”. Nakon tog uvoda slijedi pet stvari za koje se teško može izbjeći, a istovremeno je premalo reći da su minimalističke ili ogoljene. Cornish ih slaže u paleticama od otprilike četiri ili tek nešto više semplova i okosnica u proizvodnji rudimentarnih beatova su im bas/doboš protiv pljesaka/činela. Apstraktnost praznina i kontrapunkta tišine ostavlja Cut Sleeve podalje od konvencionalnosti, plesnih podija i u laganoj nelagodi pri slušanju. (D.S.)
Cut
12. Quay Dash: Transphobic [Perth]
Album koji već u svom naslovu vrlo direktno proziva transfobiju, (srećom) ostavlja jako malo mjesta za interpretaciju. Njujorška reperica Quay Dash nema nikakvu namjeru davati lekcije iz političke korektnosti ili identitetskih politika, već po kratkom postupku ušutkava prvo kojekakve bijednike, a onda i konkurenciju. U produkciji SOPHIE, uvodna “Bossed Up” zahvaljujući mračnom synthu i trap beatu zvuči vrlo inovativno i suvremeno, dok “Queen of NY” i “Squared Toe Leather Boot” više naginju nostalgičnom old skul zvuku kasnih 90-ih. Transphobic na svakom koraku u tolikoj mjeri pršti samopouzdanjem da se kraljevska titula koju si je Quay Dash dodijelila čini totalno smislenom. (B.G.)
Decline Him
13. Abul Mogard, Maurizio Bianchi: All This Has Passed Forever; Nervous Hydra [Ecstatic]
Zajednički nazivnik ovih dvaju uradaka mogao bi biti pozadinski šum ledenog vjetra koji zebe kosti; u svemu ostalom potpune su suprotnosti. Bianchijeva hidra nervozno zvecka lancima kojima su joj vratovi vezani; zvuk je klaustrofobično skučen u vodom potopljenoj utrobi podzemlja i neugodno ječi. Mogard s druge strane održava zadušnicu smireno svirajući Farfisa orgulje okružen beskrajnim horizontom postapokaliptičnih ruševnih krajolika; nježni valovi sjete zapljuskuju žalove civilizacijske propasti, ali s tračkom nade u neku novu, možda bolju, budućnost. (D.S.)
All This Has Passed Forever
14. Operant: Zero Knowledge [Instruments of Discipline]
Drugo izdanje dvojca koji čine Luna Vassarotti, šefica etikete Instruments of Discipline, i August Skipper iz post-punk benda Ascetic predstavlja sirovo i poprilično intenzivno iskustvo. Nakon harsh meditacije uvodne pjesme, “New Limbs” nemilice baca u pulsirajući noise spoken-word s jednom nogom na plesnom podiju a drugom... u ponoru pakla. Ta se stvar suptilno pretače u sljedeću, sve dok se u nju ne uključi groteskni muški growl praćen eksplozivnim beatom. Operant polako grade nimalo ugodnu atmosferu pa propisni klupski ritam stiže tek potkraj EP-a s “Insular”, no to i dalje ne znači mogućnost veselog eskapizma. Zero Knowledge je upečatljiva noćna mora kojoj savršeno pristaje EP forma jer uspijeva iskušati sve ideje bez zamora i pretjeranog intenziteta u koji vješto izbjegava otklizati. (I.F.)
Insular
15. Bonaventure: FREE LUTANGU [Purple Tape Pedigree]
FREE LUTANGU se, riječima njegove autorice, berlinske producentice Soraye Lutangu, rodio iz silovitog sudara ljubavi i žalosti. Uvodna “Supremacy” se svojim teškim basevima momentalno obrušava na slušatelja, a kad vam se učini da vas je sasvim pokosila, Bonaventure u priču suptilno uvodi isječke iz govora Sister Souljah koji pjesmu iz svojevrsnog epigrafa transformiraju u žestoki bojni poklič. Diskriminacija i rasizam temeljne su tematske preokupacije čitavog EP-ja, a najdojmljivije su izražene na dramatičnoj “Mulatre”, na kojoj Bonaventure uspijeva smisleno izmiksati Mozartov “Requiem” i Beyoncé, Rihannu ili pak 50 Centa. “Synchronicity” i paradoksalno, “Hopelessness”, imaju nešto optimističniju vibru, iako se zarazna melodija gradi preko kolaža sastavljenog od zvukova razbijanja stakla, pucnjeva i naricanja. Moj osobni favorit je “Fearlings”, nastala u suradnji s umjetnicom Hannah Black, koja je jednako kritična, no mnogo tankoćutnija i koja stoga savršeno zaokružuje ovo sjajno izdanje. (B.G.)
Hopelessnes
16. The Body: A Home on Earth [Self-released]
“Not everybody can handle life”, zadnje su riječi monologa koji otvara pjesmu “Die by Ourselves”, jedino mjesto na albumu gdje čujemo artikuliran govor. The Body, okorjeli nihilisti, svoj su izričaj ovdje sveli na buku i bijes – nema masivnih metal rifova i raznih žanrovskih nijansi: dok bubanj tuče sirovi ritam, gitare zvuče kao drobilica željeza, a glas je samo pisak izgubljen u buci strojeva. Nema tu zemlje, nema doma, sve je pustoš, tlo pogođeno klimatskom kataklizmom. (B.O.)
Die by Ourselves
17. Oake: Sentiment of Callousness [SNTS]
Još od prvog EP-a Offenbarung, izdanog za Downwards, Oake predstavljaju osvježavajuću i specifičnu pojavu na berlinskoj sceni. Evocirajući mistična prirodna prostranstva prije negoli ushićenje mračnog kluba, njihov poetični spoj techna, abienta i neofolka opire se inherentnoj narativnosti prevednoj u zvuk, čije je osnovno oruđe trans induciran droneovima i vilinskim inkantacijama. Na Sentiment of Callousness, kako i ime sugerira, Oake svoju tenziju primarno grade na dramatskim trzajima perkusija suptilno obavijenih orkestralnim synthevima, crpeći inspiraciju podjednako iz industriala (“Alog”, “Anhedon”) i junglea (“Apath”) koliko i iz karakterističnih ambijentalnih reverbiranih meditacija (“Abul”). I ta formula svaki put zadire sve dublje. (D.G.)
Anhedon
18. Mapalma: Nightcap [Ashida Park]
Na svom debitantskom izdanju, zagrebačka producentica Mapalma nastavlja preokupaciju atipičnim ritmičkim strukturama, istovremeno se posvećujući ambicioznijim melodijskim aranžmanima. Nightcap je zamišljen kao noćni izlazak u malom, gdje pojedina skladba reprezentira tek jednu njegovu fazu, no Mapalma se do te mjere posvećuje detaljima da svaka skladba uistinu funkcionira i kao priča za sebe. Uvodna “Bakar” polako gradi napetost i neizvjesnost koje se razrješavaju na plesnoj “Heating Ocean”, još jednoj odličnoj suradnji s Mobilegirl. “Dare” predstavlja jedan od otkačenijih momenta autorice: započinje zlokobnim ritmičnim pištanjem koje ubrzo zamjenjuje pomalo šašava melodija. Do trenutka u kojem ste ju počeli pjevušiti sebi u bradu, Mapalma je pušta da se postupno raspline među rastezljivim, ambijentalnim slojevima gudača koje je paralelno razvijala u pozadini. Kontemplativna atmosfera dijelom se pretače i na “Nightcap” koja EP kompletira u mračnijem, ali ugodnom, čak utješnom tonu. (B.G)
Heating Ocean
19. IAMDDB: Hoodrich Vol. 3 [Union IV]
Britanska glazbenica Diana DeBrito, aka IAMDDB, već u prvoj minuti svog novog EP-ja uspijeva spomenuti novac, kokain, travu i djevojke, sudjelovati u nečemu što zvuči kao dosta dramatična automobilska potjera i zazvati Tonija Montanu. Jasno nam je odmah da s DDB nema šale. Gangsterski starter pack iz uvodne “Conjouring” kao tema se provlači kroz većinu pjesama, no Hoodrich Vol. 3 istovremeno je bogat osjećajima i nesigurnostima. U svom će najvećem hitu, zaraznoj “Shade”, tako samodopadno dobaciti “Bitch I'm the wave, you can go home”, da bi vrlo skoro nešto sramežljivije rekla: “You know that I need your love” ili “Have a little faith in me, yeah/ It's all I need, yeah”. Svoj prepoznatljivi zvuk DDB naziva urbanim jazzom, a zapravo se radi o neobičnom spoju njezinog izražajnog vokala koji se oslanja na soul i r&b te čvršćih pratećih, najčešće trap beatova. Hoodrich Vol. 3 pokazuje da je DDB darovita i odvažna umjetnica, ali i da je granica između njezinog tvrdog i mekog srca zapravo jako tanka. (B.G.)
Trophy
20. Melania: Rimorsum [aufnahme + wiedergabe]
Debitantski EP berlinske DJ-ice Melanie. raznoliko je ostvarenje na razmeđi experimentalnih eksploracija i kluba koje realizira obje te tendencije jednako uzbudljivo. Bazirane na sporom razvoju teme, ove tri trake ne teže klasičnoj formuli “build up – release” već finim nijansiranjima atmosfere s velikom posvećenosti detaljima. Centralna “Confirmatio” dolazi najbliže industrial technu, dok su “Evolutio” i “Almega” asocijalni spoj ambijenta i noisea osvježen nekarakterističnom zvučnom paletom visokih i staklastih tonova i šumova prije negoli grubih presjeka na granici slušljivosti. Uz odlične klupske remixeve “Confirmatia” koje potpusuju Codex Empire i Katran, Rimorsum definitivno nije stilski dosljedno izdanje, no upravo to odstupanje od bilokakvih smjernica predstavlja njegovu najveću kvalitetu. (D.G.)
Confirmatio
Najbolje od 2017. | Singlovi 20–01 | Albumi 50–26 | Albumi 25–01
Od techna do, hmm, techna, uz ambijentalu, eksperimentalu, pop, shoegaze i hardcore između!
50. Strahinja Arbutina: Burn the Gym [Clan Destine Records]
Industrial techno nije žanr koji se obično opisuje kao naročito luckast ili šarmantan, no u slučaju Strahinje Arbutine ovo u potpunosti ima smisla. Burn the Gym vrlo dosljedno prati njegovu mračnu, ali uvijek nepredvidljivu mješavinu techna, noisea, (podmuklog) acida i industriala. Naslovna se stvar tako atmosferom najbolje nadovezuje na jednako pomaknute hitove kao što su “Paljba” ili “For Shirtless Dudes Only”, dok su intenzivnija “Horse Garage”, a posebno napadna “Open End” predstavnice agresivnije note njegove estetike. Najljepša je stvar kod ovog albuma to što ostavlja dojam da se sam Strahinja odlično zabavljao dok je na njemu radio, istovremeno pristupivši tom zadatku krajnje fokusirano i ozbiljno. (B.G.)
Burn the Gym
49. Gailes: Seventeen Words [Ba Da Bing!]
I Rafael Anton Irisarri i Benoit Pioulard prolifična su imena ambijentalne scene, a Gailes je njihov drugi zajednički projekt (prvi je bio Orcas). Seventeen Words je nježan polusatni šum kroz tri stvari protkan terenskim snimcima te kraćim gitarskim i sintesajzerskim melodijama; u posljednjoj od njih razvučena se napetost stvorenog ambijenta poput kišnih oblaka razmiče pred gitarskom melodijom i ljudskim glasom u skoro pa folk aranžman. Zvukovne palete karakterističnije za pojedinačne opuse članova dovoljno se ističu imeđusobno se ne guše već skladno nadopunjuju. (D.S.)
Surface Variations in the Snowfall
48. UMFANG: Symbolic Use of Light [Technicolour]
Iako je možda više pažnje zadobila kao suosnivačica kolektiva Discwoman, svojim posljednjim albumom Emma Burgess-Olson uz već stečenu reputaciju vrsne DJice dokazuje se i kao iznimno intrigantna producentica. Od sinteva koji zvuče kao bestežinski Legowelt preko pulsirajućih baseva na tragu Pan Sonic do majstorskog korištenja tišine, Umfang s minimalnim sredstvima postiže hipnotičan i upečatljiv učinak. Za album snimljen uživo uz tek male naknadne dorade, Symbolic Use of Light zvuči poprilično rafinirano, s delikatno razrađenim trakama koje suptilno izbjegavaju uobičajene dramaturške strukture čineći kompaktnu cjelinu najbolje konzumiranu u komadu. Jedno od najsvježijih techno izdanja godine! (I.F.)
Weight
47. Slowdive: Slowdive [Dead Oceans]
Slowdive lišen mitova scene 90-ih, koji mi se sažimlju u scenu iz The Doom Generation u kojoj Amy Blue na spidu izgovara dirljivo starmali tinejdžerski klišej “There's just no place for us in this world” dok na radiju u autu svira “Alison”, zapravo ne gubi ništa od svoje prvotne čarobnosti. U tom smislu Slowdive nije revival album koliko logički nastavak i zatvaranje kruga peripetija njihove ranije karijere. U izmjeni energičnih pjesama kao “Star Rowing” ili “Don't Know Why” s dužim refleksijama “Go Get It” i “Falling Ashes” referencira elemente svih triju njenih faza – ekspanzivnost zvuka, njegovu nježnu beskontekstnost i eksperimentalnost, kombinirajući ih s novostečenom zrelošću. S ovakvim je albumima vrag u detaljima poput neobičnih vokalnih dionica i odličnih bubnjeva koji ih dižu par stepenica iznad ostalih povratničkih albuma ove godine. (D. G.)
Star Roving
46. Visible Cloaks: Reassemblage [RVNG INTL.]
Posljednjih godina new age uživa svojevrsni revival, a nizove nekadašnje sprdnje zamijenili su hvalospjevi. Drugi album dvojca Visible Cloaks, koji se prije glazbene karijere istaknuo mixtape serijama opskurnog japanskog ambienta, naslijeđe new agea osamdesetih odvodi u svijet visoke razlučivosti. Reassamblage je jednako blizak konceptu albuma Fourth World Ena i Hassella koliko i suvremenim vaporwave fetišima, no ono što ga izdvaja iz mora sličnih ostvarenja opipljiva je, gotovo trodimenzionalna atmosfera koja savršeno spaja organske elemente i naglašeno umjetne futurističke teksture. (K.R.)
Terrazzo
45. Nídia: Nídia é Má, Nídia é Fudida [Príncipe]
Dosad poznata kao Nídia Minaj, portugalska producentica na svom debiju odbacuje dosadašnje prezime (očigledan hommage Nicki) i album otvara samouvjerenim uzvikom “Mulher Proffisional!”. Istoimena pjesma tako postaje svojevrsna afirmacija autentičnog glazbenog izričaja izvrsno najavljujući ton albuma. Nídia é Má, Nídia é Fudida koncipiran je kao niz kratkih eksplozivnih pjesama koje slušatelja momentalno uvlače u suludi zvučni ringišpil i rijetko ostavljaju pauzu za predah. Nídijin pristup kompoziciji zapravo je minimalistički; ona polazi od par temeljnih elemenata koje potom vrlo vješto preslaguje u kompleksne, pomalo pomaknute skladbe. “Biotheke” tako donosi blago jezivu, karnevalsku atmosferu, “House Musik Dedo” je idealna za plesni podij, dok “Underground”, a posebno melankolična “I Miss My Ghetto”, najbolje dočaravaju nježniju i intimniju stranu albuma. (B.G.)
I Miss My Ghetto
44. Oneohtrix Point Never: Good Time OST [Warp]
Bilo je samo pitanje vremena kad će se Danielu Lopatinu pružiti prilika da snimi glazbu za neki film. Možda mu se nije pružila idealna u 2017, ona za Blade Runner 2049, ali Good Time, u režiji braće Safdie, dobrano je profitirao time. Scenaristički pomalo skorsezeovski derivativan, film te nedostatke i više nego obilato nadoknađuje pulsirajuće tjeskobnom atmosferom koja se lijepi za gledatelja. Tipični Oneohtrix Point Never sintovi orgijaju u prog melodijama 1980-ih i titraju u arpeđima zazivajući retro dislocirani ugođaj kroz niz tema; ali ne golicaju nostalgiju, već okrutno i neromantično prizemljuju. Cjelina je zaokružena vrlo zauzdanom suradnjom s Iggyjem Popom u singlu “The Pure and the Damned”. Slobodniji kreativni pristup filmskom skladanju može donijeti rezultat poput ovoga – nešto što je, osim imenom, poput samostalnog albuma i jednako ga se tako može slušati. (D.S.)
The Pure and the Damned
43. Khalid: American Teen [Right Hand/RCA Columbia]
Petnaest skromnih pjesama istog nemelodramatično ranjenog i nepreuzetno ushićenog tona koje kao da ponavljaju stalno iste melodije. Kumulativni im je efekt najsugestivniji tinejdžerski album još od Milo Goes to College. Stih orijentir: “Because I'm eighteen and I still live with my parents. Yeah they're not like yours, yours are more understanding.” (L.J.)
8TEEN
42. Big Brave: Ardor [Southern Lord]
„Žar“ – naslov albuma trojca iz Montreala dobro opisuje učinak ove muzike koju je teško jednoznačno odrediti. Je li to post-rock, slow-core, noise ili drone postaje svejedno u trenutku kada vas zamah feedbacka pomete s mjesta na kojem se nalazite. Ova glazba pršti energijom u tempu od svega 40-ak udaraca u minuti, sporost je medij kojim nas uvlači u svoj zvučni vrtlog usmjeravan magnetičnim glasom Robin Wittie, koji je amalgam melankolije, snage i razjarenosti. Ardor je 40-ak minuta očaravajuće statike u svega tri pjesme. (B.O.)
Sound
41. Chino Amobi: Paradiso [UNO NYC/NON Worldwide]
Okupivši elitni odred suradnica/ka kao što su Elysia Crampton, Rabit, Nkisi, Haleek Maul i druge/i, Chino Amobi na svom epskom debiju kroz 20 pjesama u nešto više od sat vremena iznosi impresivni odraz kaosa suvremenog svijeta. Kontemplativan, impulzivan, bučan, dramatičan: Paradiso je sve to pomiješano u narativno suvislu cjelinu. Amobijev “raj”, dakako, prije zvuči kao pakao, ali pakao koji nam je poznat – jer njime svakodnevno navigiramo. (I.F.)
Antikeimenon
40. Ryuichi Sakamoto: Async [Milan]
Prvi samostalni album proslavljenog ambijentalnog majstora nakon osam godina slojevito je ostvarenje koje pokazuje specifičan, naglašeno suzdržan skladateljski dar. Sakamoto je sposoban oslikati bogate palete emocija s pomoću jako ograničenih stilskih sredstava. Async je tako rijedak primjer ambijentalnog ostvarenja koje podjednako naglašava sugestivnu atmosferu i kompozicijsku nepredvidljivost. (K.R.)
Andata
39. Uniform: Wake in Fright [Sacred Bones]
Malo je ostvarenja uspjelo tako plastično zabilježiti zlokobnu globalnu društveno-političku klimu kao što je to uspjelo drugom albumu industrial/ post punk/ metal dvojica Uniform. Osam nesmiljenih pjesama urlikom i bukom govore o 2017. i više nego što biste željeli znati. Bilo da se radi o paranoidnim synthevima u “Habit” ili slayerovskom riffu u “The Killlng of America”, svaki je glazbeni element u službi rijetko abrazivne cjeline čiji je nihilizam ukorijenjen duboko u nesigurnosti svakodnevnice. (K.R.)
The Killlng of America
38. Ziúr: U Feel Anything? [Planet Mu]
Berlinska producentica na debitantskom LP-ju U Feel Anything? bez pitanja i bez pardona instantno vas baca u maksimalistički labirint tenzija između ekstrema grubosti i nježnosti, tradicionalno lijepog i izopačeno lijepog, abrazivnog i umirujućeg. Njen konfrontacijski, eksperimentalni pristup klupskoj glazbi zahtijeva i uspješno održava pažnju ne dozvoljavajući okretanje glave u drugu stranu, ali nudi i dovoljno prilika za predah da nikad ne postaje zamoran. Usput joj za skladbu “Laughing and Crying are the Same Things” dodjeljujemo i posebno priznanje za najbolji naslov pjesme 2017. (I.F.)
U Feel Anything?
37. Roll the Dice: Born to Ruin [The New Black]
Born to Ruin četvrti je album ovog dvojca, od kojeg se Peder Mannerfelt posljednjih godina promaknuo u eminentnije ime. Polagani pulsirajući ugođaj filmskog osjećaja plovidbe (na koji me uvijek asocira Roll the Dice) zamijenjen je nemirnijom pučinom i suženim horizontom. U pristupu ovom albumu i sami su naglasili da im je cilj bio ogoljivanje zvuka. Ritmičko-pulsna repeticija još uvijek čini okosnicu pjesama, no sve skupa razvija se brže, sirovije i grublje, te je prožeto za njih dosad nespecifičnim stetsonovskim saksofonom (Per 'Ruskträsk' Johansson). Atmosfera je uspješno i osvježavajuće premještena s vjetrovite palube u klaustrofobično potpalublje blizu strojarnice. (D.S.)
The Derailed
36. Shackleton & Vengeance Tenfold: Sferic Ghost Transmits [Honest Jon’s]
Još jedna Shackletonova suradnja sa spoken-word vokalistom Vengeance Tenfold još jednom briljantno kombinira suvremeni techno s elementima post-punka, industriala, ali i okultnog folka. Blago psihodelične slojeve perkusija prate gotovo šamanističke vokalne inkantacije, prizivajući duhove Coila, This Heat, Current 93 ili pak Liarsa iz faze Drum’s Not Dead, zaogrnute u povremeno istaknute pulsirajuće baseve i odjeke dubokog klupskog mraka. Sferic Ghost Transmits jednosatno je putovanje, da ne kažemo trip, progonjenim predjelima elektroničke glazbe prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. (I.F.)
Five Demiurgic Options
35. Lorde: Melodrama [Republic]
Lorde je svojom zvučnom paletom i lirskom verboznošću od samih početaka karijere demonstrirala zrelost koja nadmašuje njene godine, a suverenost i sigurnost kojima operira na Melodrami jasno daju do znanja da imamo posla s inteligentnom i talentiranom umjetnicom. Tinejdžerski ennui albuma "Pure Heroine" i dalje je tu, no sada upotpunjen osjećajem traganja za univerzalnim malim momentima ekstaze u svakodnevici. Svaka pjesma, stih i nota doimaju se pomno odmjereno, no finalni proizvod ipak ne zvuči precerebralno, već se sluša s lakoćom i komunicira izravno s čitavom generacijom izgubljenih mladih odraslih ljudi. (D.D.)
Green Light
34. Converge: The Dusk in Us [Death Wish/Epitaph]
Možda bismo mogli pomisliti da je ideja zrelog hardcore ostvarenja oksimoron, no Converge s The Dusk In Us dokazuju suprotno isporučujući album koji plijeni dinamikom, energijom, izvedbom, ali ponajviše emocionalnim rasponom ojačanim novopronađenim osjećajem za svijet oko sebe. Sve to ne znači da su se Converge smekšali i da većina pjesama ne zvuči poput zapaljenog kerozina. Upravo suprotno, lukavo smještena odmjerenost samo umnaža dojam eksplozije. (K.R.)
I Can Tell You About Pain
33. LCD Soundsystem: American Dream [Columbia]
James Murphy svoj je povratak koncipirao kao posvetu utjecajima među kojima su najočitiji David Bowie, Suicide, New Order i Talking Heads, no čak više od glazbenih korijena American Dream obilježava sjena jednog grada. Slično kao što Berlin ima ulogu nevidljivog protagonista na čuvenoj Bowiejevoj trilogiji, a Manchester u radovima Joy Divisiona, tako i Murphy kreira album koji ocrtava njegov fiktivni New York živopisnom lakoćom Loua Reeda, još jednog mogućeg uzora. (K.R.)
Tonite
32. Kelly Lee Owens: Kelly Lee Owens [Smalltown Supersound]
Prvi album Kelly Lee Owens donosi vrlo fokusiran i formiran zvuk bacajući u zaborav njenu indie pop prošlost, prisutnu eventualno u tragovima istančane pop intuicije. Kao i Arthur Russell, Jessy Lanza ili Junior Boys, Owens s nevjerojatnom lakoćom nabacuje zarazne melodije preko elektroničkih podloga i nenametljivo šara po raznoraznim stilovima, rijetko se oslanjajući bilo na klasičnu konstrukciju techno skladbi bilo na uobičajene pop strukture. Gostovanje Jenny Hval na jednoj stvari također nije na odmet. (I.F.)
Anxi
31. Caterina Barbieri: Patterns of Consciousness [Important Records]
Bolonjska skladateljica s berlinskom adresom na Patterns of Consciousness čudesno briljira uz pomoć tek sekvencera i harmonijskog oscilatora. Njenim riječima: uzorak stvara određeno stanje svijesti. Nizanjem svojih uzoraka i melodija u slojevima, Barbieri otvara i zatvara nove spoznajne mogućnosti putem zvuka. Od fragmentirane svijesti u prvoj kompoziciji do gravitacije kojom se ti razdijeljeni slojevi vežu u cjelinu u zadnjoj, album je kaleidoskopsko putovanje koje ponekad podsjeća na ranu MIDI glazbu iz računalnih igara (v. Lorenzo Senni) i u svojem minimalističnom pristupu svakom sekvencom, svakim ponavljanjem uspješno fizički rezonira sa sluštaljem/icom i emotivno buja. (D.S.)
Gravity that Binds
30. Juana Molina: Halo [Crammed Discs]
Za umjetnicu čija karijera unazad seže još u devedesete, Halo odiše samouvjerenošću i snagom. Juana Molina na svom posljednjem albumu ne poseže ni za kakvom posebno drugačijom recepturom ili produkcijom – tu je tek nekoliko ustaljenih suradnika. Sve je ostalo isto: Molina je sama s gitarom, sintom, loopovima i samplerima i, naravno, svojim glasom. Napredak njene „folktronice“ leži u kreativnoj suverenosti s kojom, uz nekoliko čvrstih koraka naprijed, s prividom lakoće i zaigranosti koncipira tek još jedan u nizu odličnih albuma za nju tipično iščašene, magične atmosfere. (D.S.)
In the Lassa
29. Father John Misty: Pure Comedy [Sub Pop]
Joshua Tillman aka Father John Misty kao da poziva da ga gađate bocama piva dok nastupa, no isto tako možete gađati i sami sebe jer njegova persona samo je odraz površnosti svakodnevice. Preko izrazito nenametljive glazbene pratnje pokupljene iz tradicije soft rocka, Tillman neumorno secira vlastite i kolektivne neuroze. Pritom se ne propušta narugati upravo samom sebi, između ostalog u sjajnoj “Leaving LA”, satiri o životu modernog kantautora. Unatoč ili baš zbog iscrpljujućeg sedamdesetminutnog trajanja, Pure Comedy savršeno funkcionira kao balada za vječno umiruću civilizaciju, easy listening soundtrack za slom živaca. (K.R.)
Leaving LA
28. Jabu: Sleep Heavy [Blacket Ever Black]
Jedno od nježnijih izdanja na mračnjačkoj etiketi, Sleep Heavy trojca Jabu iz bristolskog kolektiva Young Echo odvodi neo-soul u duboko melankolične vode. Upotpunjen zvukom pucketanja ploče, njihov atmosferični, intimni downtempo koji se bavi ponajprije temom gubitka, istovremeno je težak i gotovo plutajući te nudi uranjanje u tugu podjednako koliko i utjehu. Bez pretjeranog filozofiranja: Sleep Heavy je vjerojatno najbolja mala noćna muzika objavljena protekle godine. (I.F.)
Let Me Know
27. Charli XCX: Number 1 Angel [Asylum Records]
Situacija s Charli XCX dobar je primjer apsurdne, ali kalkulirane tromosti velikih diskografa: dok Atlantic Records oklijeva oko lansiranja njezinog trećeg albuma, njihova izvođačica objavljuje dva odlična (skoro pa) mixtapea kojima pomiče granice pop-zvuka u 2017. godini. Kod Charli XCX fascinira dojam da zarazne melodije i refrene sipa kao iz rukava, i da svaki zamislivi stereotip pop-muzike zna okrenuti u svoju korist te učiniti da zvuči neodoljivo. Na Number 1 Angel njezina sinergija s ekipom oko PC Musica funkcionira besprijekorno, baš kao i način na koji gostujuće vokale (CupcakKe, Abra, MØ i dr.) čini sastavnim dijelom vlastitog svijeta. I ovaj kao i recentni Pop 2 mixtape komad su ovisničkog popa uz koji ne pomišljate na odvikavanje. (B.O.)
Drugs (feat. Abra)
26. Tzusing: 東方不敗 [L.I.E.S., 2017]
Tzusingov prvi album nazvan je po liku iz wuxia romana The Smiling Proud Wanderer Dongfangu Bubaiu, ratniku koji se morao kastrirati da bi postigao nepobjedivost, što je poprilično dobra metafora za Tzusingov zvuk. Simboličko odricanje moći u postajanu „nečim drugim“ da bi se ona uistinu postigla čini lajt motiv strane energije jače od techna, postignute izvan očekivanih žanrovskih postupaka i estetika. Na ranijim EP-jevima prisutni elementi istočnjačke glazbe ovdje dobivaju jasnoću i rafiniranost. Sampleovi i modifikacije kineske tradicionalne glazbe često dolaze u prvi plan upotpunjeni raznolikim nelagodnim efektima i perkusijama koje se rijetko drže okvira tipičnog 4/4 u korist razlomljenijih i sporijih struktura. Tako je primjerice “Digital Properties” naklon industrialu 80-ih, nakon kojeg slijedi bombastična ritualnost “Esthera”, dok bi “King of Host” s kineskim spoken wordom i anksioznim melodijskim isječcima mogla proći kao egzotičnija stvar NIN-a. Unatoč osjetnoj tenziji na granici militantnosti, 東方不敗 je izrazito fluidan album, na kojem se snaga manifestira kroz konceptualnu rastezljivost i konsolidaciju opozitornih elemanata. (D. G.)
King of Hosts
Najbolje od 2017. | Časni spomeni | Singlovi #40–#21 | Singlovi #20–#01
Prije negoli se bacimo na veliko odbrojavanje, popisat ćemo ostatke koji nisu upali na listu omiljenih 50 albuma 2017.
Actress: AZD
Adult Mom: Soft Spots
Afghan Whigs: In Spades
Agent Blå: Agent Blå
Alan Vega: IT
Algiers: The Underside of Power
Anthony Linell: Consolidate
Bandhagens Musikförening: Protokoll A
The Beacon Sound Choir: Sunday Songs
Beck: Colors
Benjamin Clementine: I Tell a Fly
Björk: Utopia
The Bug vs Earth: Concrete Desert
Celestial Trax: Nothing Is Real
Charlotte Gainsbourg: Rest
Chastity Belt: I Used To Spend So Much Time Alone
Cold Beat: Chaos By Invitation
Darren Keen: It's Never Too Late To Say You're Welcome
Elysia Crampton: Spots y Escupitajo
Emptyset: Borders
The Focus Group: Stop-Motion Happening with the Focus Groop
Foo Fighters: Concrete and Gold
Forest Swords: Compassion
French Vanilla: French Vanilla
Giant Claw: Soft Channel
Godspeed You! Black Emperor: Luciferian Towers
Hype Wiliams: Rainbow Edition
Ikonika: Distractions
Internazionale: The Pale and the Colorful
Isorinne: Speechless Malison
James Holden & The Animal Spirits: The Animal Spirits
Jefre Cantu-Ledesma: On the Echoing Green
Jidenna: The Chief
Karen Gwyer: Rembo
Kedr Livanskiy: Ariadna
Khalil: The Water We Drink
Kingdom: Tears in the Club
King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana
L-Vis 1990: 12 Thousand Nights
M.E.S.H.: Hesaitix
Mary Ocher: The West Against the People
Milo: who told you to think??!!?!?!?!
Modern Silver: Ulwhednar
The Mountain Goats: Goths
NMESH: Pharma
Pallbearer. Heartless
Pan Daijing: Lack
Phase Fatale: Redeemer
Pissed Jeans: Why Love Now
Priests: Nothing Feels Natural
Prostitutes: Dance Trackz
Protomartyr: Relatives In Descent
Rafael Anton Irisarri: The Shameless Years
Roe Enney: Glare
Run the Jewels: RTJ3
Ryan Adams: Prisoner
Sega Bodega: SS (2017)
Sevdaliza: Ison
Shania Twain: Now
Sheer Mag: Need to Feel Your Love
Shit and Shine: Total Shit!
Sleaford Mods: English Tapas
Soda Plains: In tongues
St. Vincent: Masseduction
Syd: Fin
Teengirl Fantasy: 8AM
Visionist: Value
White Poppy: The Pink Haze of Love
William Basinski: A Shadow in Time
The xx: I See You
Young Thug: Beautiful Thugger Girls
-
Najbolje od 2017. | Singlovi #40–#21 | Singlovi #20–#01
20. Jay-Z – The Story of O.J.
“The Story of O.J.” je protestna glazba maskirana u financijski savjetnik. Kritika rasizma od strane jednog od rijetkih afroameričkih milijardera očekivano je fokusirana na materijalno, no ono što je neočekivano jest zaključak – bogatstvo je oslobađajuće, ali za potomke onog tko ga akumulira. U takvoj postavci Jay-Z preko savršeno iskorištenog sampla Nine Simone kritizira sve od naslovnog antijunaka do nadobudnih hip-hop zvijezda koje zaradu troše na trenutne užitke. “Financial freedom my only hope/ Fuck livin' rich and dyin' broke” u kontekstu sve slabije socijalne mobilnosti u SAD-u zvuči daleko radikalnije nego išta što je Jay-Z izustio u zadnjih dvadeset godina i istodobno predstavlja i uklapanje i otpor. Kapitalizam je kompleksan izum. (K.R.)
19. Kesha – Praying
Postoji perverzni užitak u promatranju pop-zvijezda u njihovim najnižim trenutcima – živčani slomovi Sinead O'Connor ili Britney Spears, posrtanja Bobbyja Browna ili pak Justina Biebera dozvoljavaju nam da zavirimo onkraj brižno građenih fasada i vidimo realističnu osobu koja griješi i pati. Kesha je u 2017. uspjela u suprotnome, pa je bol koja joj je sustavno nanošena godinama, a kuminirala je početkom godine sudskom presudom u korist njena zlostavljača, pretvorila u ovaj lavovski coup de grâce, dokazavši nam da se iza djevojčice koja je pjevala o partijanju i pranju zuba rakijom čitavo vrijeme skrivala osoba spremna preboljeti, oprostiti i kročiti dalje. (D.D.)
18. Rina Sawayama – Cyber Stockholm Syndrome
Kad smo već kod Britney Spears, ona je 1999. na b-stranu svog albuma prvijenca uvrstila bubblegum-pop stvar naziva “E-Mail My Heart”. Tada se moglo pretpostaviti kako nam 21. stoljeće – logično – donosi novu, tehnologijom inspiriranu liriku u pop glazbu, no iz nekog razloga otpor hitmejkera prema mobitelima, ekranima, romantičnim dopisivanjima i cyber-seksualnim radnjama potrajao je do danas. Sada kad je tapkanje po ekranu odista integralni dio suvremene romantike, nema razloga da ne čujemo više pop-tumačenja elemenata nove svakodnevice poput beznadnog cyberstalkanja (vidi našu prošlogodišnju listu i na njoj Nite Jewel sa hitom “Kiss the Screen”) ili pak, u slučaju britanske manekenke i glazbenice u usponu Rine Sawayame, korištenja mobitela kao zaštitnog amuleta protiv sramežljivosti i usamljenosti. (D.D.)
17. Dirty Projectors ft. Dawn – Cool Your Heart
Kada se pjesma pojavila, moja prva reakcija bila je: „Hoću još ovakve muzike!“ Jer “Cool Your Heart” savršena je kombinacija iščašenog popa u maniri Davida Longstretha i avant-r&b-a koji svojim glasom i pristupom utjelovljuje Dawn Richard, a povrh svega koautorstvo potpisuje Solange. Na albumu krcatom zakučasto komponiranim pjesmama i gustim postprekidnim emocijama, ova stvar pred sam kraj teče glatko kao stoneri u curlingu: hrskav, tropski razigran ritam, glitch-intermeca i himnički puhači trasa su kojom klize dva besprijekorno isprepletena glasa nošena trijumfalističkom melodijom s tek pokojom natruhom sjete. (B.O.)
16. Lil Uzi Vert – XO Tour Llif3
Infiltracija rubnih žanrova u američku Top 40 glazbu oduvijek je u stopu slijedila farmakološke i narkotičke trendove kod mladeži, pa su tako u minulim desetljećima naši roditelji slušali američki psihodelični rock ili pak stonersku muziku, a starija braća i sestre adderall-punk i zoberski rave. Danas je situacija nešto čemernija, pa nam pristižu valovi xanaxom inspirirane apatije kakvu najčišće ilustrira Lil Uzi Vert dok ravnim glasnom objašnjava kako niti on, a ni njegovi prijatelji uglavnom ne osjećaju – ništa. (D.D.)
15. Laurel Halo ft. Lafawndah, Klein – Jelly
Najavni singl za odlični ovogodišnji album Laurel Halo Dust, definitivno spada u najotkačnije momente autorice koju se prečesto shvaća suviše ozbiljno. Na razigranoj “Jelly” Halo s lakoćom orkestrira dekonstruirani house, perkusije, klavijature, tri osebujne vokalistice i polu-suvisle asocijativne stihove u uzbudljivi, konstantno promjenjivi odjeb licemjernom/j prijatelju/ici. Uz jednu od neobičnijih udica ove godine (“My eyes/ Back there in the mirror/ Where I left them”) stiže i konačna presuda: Ne zadovoljavaš moje idealne standarde za prijatelja, i lopov si i previše piješ! (I.F.)
14. SZA – Drew Barrymore
Ovaj melankolični hommage pogubljenim djevojkama dohvatio je samu srž jednog od spektakularnijih ovogodišnjih r&b izdanja. SZA-in Ctrl svoje srce nosi na dlanu, a istovremeno zajedljivo bocka u društvene stereotipe, očekivanja ili privatne razmirice. “Drew Barrymore” je pjesma o svim gorko-slatkim stranama zaljubljivanja, usamljenosti i kojekakvim kompleksima. Hrabra, komplicirana, a ponajviše ljudska. (B.G.)
13. Selena Gomez ft. Gucci Mane – Fetish
Selena Gomez već se neko vrijeme nameće kao najavanturističnija i eksperimentu najsklonija pop-starleta u ponudi, i dok njene starije suvremenice poput Lane Dey Rey sličan low-energy pristup eksplicitno seksualnoj tematici izvode na bolno performativan i artificijelan način, Gomez karakterističnu dahtavost svoga vokala i začudno djetinjast izgled koristi kako bi od standardnih seksi brojalica stvorila nešto novo, dezorijentirajuće, puteno i mračno. (D.D.)
12. Tyler, The Creator – Who Dat Boy
Iako je Flower Boy Tylerov najzreliji album, “Who Dat Boy?” nije hit koji će to pokazati. Pripadajući spot, kao i obično, čini tek pola priče pa psihodelične pidžamice, neizbježni golf, white face i matrica iz horor filmova o ludim znanstvenicima postaju još jedan dodatak u reportoaru besciljne provokacije. No postoji metoda u Tylerovoj maniji proganjanja, koja kroz slojeve autoironične bahatosti priča o vlastitoj disocijaciji. Ta je samosvijest na neki način dirljiva i beskrajno zabavna. (D.G.)
11. Stormzy – Big For Your Boots
Svojim maničnim beatom nošenim shakerom i staccato gudačima te gustim, agresivnim flowom, singl “Big For Your Boots” najavio je Stormzyja kao potencijalno najsjajnijeg grime debitanta od Boy in da Corner Dizzeeja Rascala. Ipak, Gang Signs & Prayer je tipičnim pop crossoverima i nespretno uklopljenom religioznošću na kraju ubio nadu u noviju grime produkciju. Bez obzira na to, “Big For Your Boots” i dalje je primjer nesmiljene furije koja britansku hip-hop formu odvaja od prekooceanskog rođaka. (K.R.)
10. Sophie – It’s Okay to Cry
O ovoj pjesmi nemoguće mi je razmišljati bez popratnog videa, koji je ključan za potpuni efekt i emociju. SOPHIE, tajanstvena producentica, opskurno biće iz svijeta helijskih vokala, plastičnih proizvoda i gumenih bombona, u ovom je spotu na glamurozan način otkrila lice i glas. Iako se na prvi pogled pjesma čini kao radikalan odmak od ranije elektro-estetike, riječ je naprosto o drugačijem korištenju konvencija pop-glazbe. U ovoj laganici eksperimentalni je moment namjerno utišan kako bi se u prvi plan postavila intimna priča o nesigurnosti i (samo)prihvaćanju, s camp-nabojem i sjajnim sličicama koje čine opipljivim standardni repertoar ljubavnih stihova. (B.O.)
09. U.S. Girls – Mad as Hell
Na prvo slušanje, “Mad as Hell” može zvučati kao tek još jedna ljubavna pop pjesma, s obraćanjem u drugom licu, oslovljavanjem svoje mete s “boy”, te klasičnom kronološkom analizom veze i otkrivanjem znakova koji su nagoviještali njen kraj. Pokoji tekstualni okidač, posebno uz gledanje videospota, međutim otkrivaju genijalni twist: zapravo se radi o kritici predsjedničkog mandata popularnog Obame koja je usput urnebesno zabavna i potpuno zarazna. Takozvani “mali čovjek” kao omiljena žrtva isprazne demagogije istoj često ne uspijeva izmaknuti čak ni u sferi popularne glazbe, no zato je tu U.S. Girls, koja svoj talent za pretvaranje potcijenjenog nezadovoljstva u pop hitove na “Mad as Hell” dovodi gotovo do savršenstva. (I.F.)
08. Clipping. – The Deep
Cliipping. nastavljaju afrofuturistička propitivanja sjajnog Splendor & Misery ovim singlom koji svoju mitologiju i zvučnu inspiraciju posuđuje od legendarnog techno benda Drexciya. Reper Daveed Diggs impresivnom izvedbom uspijeva sabiti komplicirani narativ u pet minuta podvodnog electra koji istodobno funkcionira kao napeta radio drama. (K.R.)
07. St. Vincent – Los Ageless
Masseduction je trebao biti veliki izlazak St. Vincent iz sigurne zone art rocka na svjetlo velike pop pozornice, no završio je tek kao guranje neobičnih osobina Annie Clark u nešto konvencionalniju formu. “Los Ageless” kao singl pak funkcionira besprijekorno, a njegove frustracije nabijene su u formu dinamički izvrsno naglašenog elektronskog rocka kakav bi se u kasnim devedesetima savršeno uklopio u opus Garbagea ili The Cardigansa. (K.R.)
06. Future – Mask Off
Još je od 2015. Futureovu kandidaturu za najvećeg umjetnika heroin chica teško izazvati. S “Mask Off”, pitanje je zatvoreno. Jedna od onih stvari koje se stope s vremenom i prostorom, postanu dio duhovnog okoliša. Sirov, opor, tužan osjećaj u zraku. Ne treba ga dalje potencirati, i prestvaran je. (L.J.)
05. Ka5sh – I'm Depressed
Ova stvar kroz užas kasnokapitalističke prizme memificira (Jer ipak Ka5sh, kako svugdje piše, svoje novce za 'djevojke, hranu i Uber' zarađuje kao professional meme-maker.) depresiju. To je jedna poskočica o smrtno ozbiljnoj temi, baš kako treba (ali i totalno ne treba) biti. Uz spot koji artsy prenamjenjuje opća mjesta kao iz kakve reklame za Tensilen za tinedžere i mlade, neprestanu mantru “I'm depressed” i Ka5shove konsternirane uzdahe što mora živjeti i postojati, trajanje je najveći prijatelj ove pjesme. Jer tko ne bi želio sudjelovati u depresiji! Barem na dvije minute. S odmakom. I optimizmom. (D.S.)
04. Fever Ray – To the Moon and Back
Najavni singl za novi album Fever Ray zvuči kao let kolibrića u začaranoj šumi, sve dok ne čujete stihove uparene s jednako lascivno-razigranim spotom, no čak se ni tada dojam previše ne mijenja. “To the Moon and Back” izvodi submisivnost gotovo slatko, fokusirajući se na polet i znatiželju istraživanja, sve zamislive načine realizacije seksualnosti više negoli na sam intenzitet. Karin Dreijer ponovno pokazuje talent za kreativno audiovizualno izbacivanje iz takta, no poanta je jednostavnija od toga: ljepota igre, ponovno otkrivena vividnost svake senzacije. (D.G.)
03. Tommy Genesis – Tommy
“You think I'm rapping but I just sex talk”, izjavila je jednom samoprozvana fetiš reperica Tommy Genesis. Nasuprot nježnijoj Genesis koju nam je predstavila u dirljivom eseju napisanom za i-D, njezin ovogodišnji singl “Tommy” zamišljen je kao reprezentacija seksualnije, drag polovice njezine podijeljene umjetničke persone i dosad najsmjelije koketira s figurom seksi buntovnice. Zlokoban beat u produkciji Charlieja Heata i Tommyn sočno rezigniran vokal upotpunjeni su senzualnim videom (u Tommynoj vlastitoj režiji!) u kojem je vidimo kako se bućka u kremastoj kupki, veselo skakuće po krevetu u svojoj prepoznatljivoj školskoj uniformi ili nam pokazuje svoje lateks čizme dok se izvija u kavezu. Do samog kraja pjesma se pretvara u ekstatični kaos, drečavi synthevi postaju sve glasniji, a Tommy nekontrolirano vrišti. Bad Gal Tommy pošteno je zadužila 2017. (B.G.)
02. Arca – Desafio
„Traži me, penetriraj u mene, proždri me“ – nema glazbenika koji je 2017. pjevao o žudnji strastvenije od Arce. Pjesma počinje sirenom za uzbunu, u videu Arca je sputan i u modricama, stihovi mirišu na utrobu, krv i rane, no njegov vokal melankoličan je i čeznutljiv, a pozadinski glasovi zvuče sakralno, poput korala. Nasilje, nježnost i uzvišenost u “Desafío” nemoguće je razlučiti. Seksualna žudnja ovdje je nagon smrti i religijski kult, romantika i esteticizam. Bez obzira na produkcijski pristup, Arcu u glazbi nikada nije zanimao srednji put, riječ je o autoru koji stvaralačku energiju pronalazi u ekstremima. No malo je tko očekivao da će oni zvučati upravo ovako. (B.O.)
01. Kelela – LMK
Kelelin debitantski album kuhao se sporo i dugo, ali višegodišnje iščekivanje itekako se isplatilo. “LMK”, prvi singl sa sjajnog Take Me Apart, samouvjerena je posveta flertu i neobaveznoj zabavi za jednu noć. Iako Kelela po običaju prisvaja najbolje iz različitih perioda i pravaca ne samo r&b-ja nego i elektroničke glazbe, “LMK” ima onu cool vibru kasnih ‘90-ih/ranih ‘00-ih dodatno naglašenu outfitima i prostorima pratećeg videospota. Davši jasno do znanja od samog početka da joj nije pretjerano stalo; ne zanimaju je dvostruki signali, premišljanja i čitanja između redaka, ostavlja jednostavan izbor potencijalnom kratkoročnom partneru: ili hoćeš ili nećeš, prestani joj tratiti vrijeme koje može bolje iskoristiti da nađe nekog drugog. Kada vam se već učini da je čujete kako koluta očima na neodlučnost vlastite mete, Kelela još zakuca s ultimativnim osnažujućim momentom spomenute ere – pozivanjem na svoje curke. Ako si mislio da se samo tebe čeka, grdno se varaš. Jednako kao što je ovdje dominirala flertom, Kelela je jednostavno “ownala” glazbenu godinu. (I.F.)
Neka revija omiljenih uspješnica godine na izmaku počne!
40. Harry Styles – Sign of the Times
Sad kad su se svi razmetnuti članovi dojučerašnjeg pop-fenomena One Direction otisnuli na solo putovanja, bilo bi neukusno rangirati ih prema kvaliteti i uspješnosti novih karijera (no ipak ću to učiniti: 1. Zayn, 2. Liam, 3. Harry, 4. Niall, 5. Louis), a premda se eponimski prvi album Harryja Stylesa na trenutke nepotrebno vjerno naslanja na kalifornijski soft rock iz sedamdesetih, singl-prvijenac mu je neporecivo zrela, atmosferična i ugodno izvedena pjesma. (D.D.)
39. Ride – Cali
2017. je bila godina reunion albuma za čak tri značajna shoegaze benda – Slowdive, The Jesus and Mary Chain i Ride, od kojih je potonji vjerojatno imao najmanji teret očekivanja. No kao i ostala dva ostvarenja, Weather Diaries je ispao i više nego solidan album, a “Cali” reprezentativan primjer neforsiranog razvoja. Ova stvar ima esenciju Ridea iz faze Going Blank Again bez da zvuči kao njegova repeticija. “Cali” je vizija absorbiranja u drugu osobu dočarana odličnom gitarskom linijom, kristaliziranom modernom produkcijom i sonicyouthovskim refrenom: bezbrižnost s tračkom meke melankolije, optimizam pomiješan sa sjetom jer se mjehurić rasplinuo u nekoliko prizora onog što je postojalo negdje i nekad… i onda ispočetka. (D.G.)
38. Sega Bodega ft. Shygirl – CC
Sega Bodega posjeduje poseban talent da ne-pretjerano-uzbudljive koncepte pretvori u odvažne i neobične glazbene oblike. Nakon izvrsnih glazbenih interpretacija filmskih uspješnica, “CC”, najavni singl njegovog EP-ja Ess B, vrti se doslovno oko – kašljanja. Shygirl nas možda uvjerava da nije cijelu stvar namjeravala zeznuti i da je trebala držati jezik za zubima, no “CC” je ustvari napeta i zarazna igra pokušaja i pogreške, pogreške i novih mogućnosti koje ona otvara. I tako unedogled. (B.G.)
37. French Montana ft. Swae Lee – Unforgettable
Afrobeats, nigerijski i ganski spin na r'n'b i hip hop, već je godinama najbolji žanr na svijetu. Swae Lee, polovica Rae Sremmurd, već je godinama najbolji hookmaker na svijetu. French Montana je… diskografski nedokazan. Hustler prije svega, otkupio je pjesmu od afrobeats prvoborca Wizkida i Leejev vers pretvorio u egzotičan, istodobno avetinjski i puten refren koji me proganja cijelu godinu. Plemenita krađa. (L.J.)
36. Chastity Belt – Different Now
“Different Now” je epsko depresivno slijeganje ramenima, stoičko podnošenje usranog dana, jedan veliki BIT ĆE SVE U REDU self-help koji se obraća izravno slušatelju/ici zamjenicom you, poletno nošen nevjerojatno divnim gitarskim melodijama. Do cijelog tog pomirenja, naravno, dolazi u samoći zamračene sobe u kojoj se ne nosite sa životom koji vas drobi. Spot je pritom hommage ili ironično inspiriran onim za Hunger Strike skupine Temple of the Dog. (D.S.)
35. SMERZ – Half Life
Osim što se odlično nadovezuje na vječne teme kao što su fejlanje svakodnevice, romantična razočarenja i općenito zbunjenost odraslošću, “Half Life” podcrtava za Smerz prepoznatljivo kontrastiranje mrgodnih basova i šaputavih vokala. Naizgled produkcijski pomalo neuredna, “Half Life” zapravo vrlo perfidno razrađuje ovu tenziju, implicirajući da bi se djevojke trebale potruditi da nadglasaju zaglušujuću pozadinsku kulisu, no one umjesto toga hladno nastavljaju gunđati sebi u bradu kao da ih se rastući kaos nimalo ne tiče, svjesne da je upravo njihovo mrmljanje okosnica ovog krhkog, ali odrješitog eksperimentalnog popa. (B.G.)
34. Destroyer – Tinseltown Swimming in Blood
Dan Bejar posjeduje prirodni dar za pisanje pamtljive pjesme, a u najboljim trenucima spar gai i s jedinstvenom atmosferom koja rezultira nečim izvanvremenskim, bez obzira na obilje referenci na prošle pop majstore. “Tinseltown Swimming in Blood” neobičan je komad indie popa koji zvuči kao Bowie iz Hunky Dory faze omotan u profesionalizmom opsjednuti sjaj osamdesetih. Krajnji rezultat tog toplo-hladnog spoja istodobno je jako lijep i naglašeno paranoičan. “I had no feeling, I had no past.” (K.R.)
33. Kali Uchis ft. Jorja Smith – Tyrant
Iako je ova lista namijenjena rangiranju glazbenih postignuća, savjest mi nalaže da nagradu za najbolji modni komplet samoinicijativno dodijelim ružičastom power-sakou koji u početnim scenama spota za “Tyrant” nosi multitalentirana kolumbijska glazbenica Kali Uchis. Odijelo čini čovjeka, pa je tako i sama pjesma snažna, ali i ženstvena, zabavna, ali i ozbiljna, minimalistička u konstrukciji, no bogata u slojevima zvučnih detalja. (Dodatni bonus je stih stoljeća: "Word on the streets, you got hoes/ I disappear like El Chapo".) (D.D.)
32. Sleaford Mods – B.H.S.
Sleaford Mods svoju prepoznatljivu tekstualnu oštricu u za njihove standarde vrlo pjevnoj “B.H.S.” upiru u vrlo konkretnu metu: Sir Philipa Greena, vlasnika lanca British Home Stores koji je propao u rujnu 2016. Green je pokupio svojih 400 milijuna funti premije i otišao na krstarenje po Mediteranu na luksuznoj jahti dok su se zadnje trgovine zatvarale, a 33 tisuće radnika ostale bez posla i mirovina. Zvuči poznato? “We're going down like BHS/ While the abled bodied vultures monitor and pick at us.” (K.R.)
31. Bicep – Glue
Na albumu koji je cijeli posvećen rave osjećajima, “Glue” je chill room u kojem se skupljaju gotovo trideset godina stari dojmovi iz šuma, polja i skvotova. U tom prisjećanju Bicep kanaliziraju transcendentnu energiju “Belfast”, “Renegade Snares” ili “Little Fluffy Clouds” na način koji uvjerljivo poručuje da da, nešto novo se otvorilo u tom periodu, ali je i krote prije nego što vas pregazi sublimno i odvuče u misticizam. Retro glazba najvišeg, možda i novog, reda. (L.J.)
30. Migos – Bad and Boujee ft. Lil Uzi Vert
Ima jedan stih Branka Maleša koji glasi: „to je uživanje grla“, i koji kao da govori o samoj suštini mumble repa – čiji stihovi manje teže izreći neku istinu ili misao, a više stvoriti efekt u vidu verbalnog oblaka kroz koji se probijaju ritmički udari riječi, slogova i adliba. “Bad and Boujee” prava je majstorija ovoga stila, kojom najumješnije barata okretni Offset, čiji „thot-thot-thot“ i „crockpot-pot“ ostaju zapečeni u uhu. Ulet Lil Uzi Verta čisti je urnebes, jer čitavo vrijeme zvuči kao zajebancija, a kulminira fingiranim dijalogom o vlastitom Ferrariju. Joie de vivre na briljantno blesav način. (B.O.)
29. Maria Minerva – Immune To My Charms
Iako već godinama nije izdala ništa službeno, Maria Minerva je odlučila zakopati ovaj pjevni pop draguljčić kao demo na svom Soundcloudu. Nema veze, jer svejedno možemo uživati u njenom zaraznom i treši, ali vrlo direktnom izražavanju dvojbe između frendzone i potrebe za ispoljavanjem požude u nekom kul prijateljstvu: “now you are immune to my charms / but you know what, I really gotta fuck”. (D.S.)
28. Dua Lipa – New Rules
Call-and-response spjev i lirsko nabrajanje po rednim točkama dnevnog reda za zaboravljanje neuredno ostavljenog bivšeg ovome hitu daju čitku strukturu, a gđica Lipa je naglašava skuliranom vokalnom izvedbom kojom dodatno podcrtava nužnost staloženosti i sistematičnosti pri raščišćavanju žgarišta propale romanse. “New Rules” školski je primjer pop-hita u kojem su svi elementi zdušno upregnuti u propagaciju glavne misli: samo zato što vam je slomljeno srce, ne znači da vam treba puknuti i razum! (D.D.)
27. Portugal. The Man – Feel It Still
Nošena nevjerojatnim basom, potpomognuta trubačkim dionicama i otpjevana fantastičnim falsetom, “Feel It Still” američkog benda Portugal. The Man komad je izuzetno uspješnog plesnog rocka. Iznad naizgled trivijalne glazbene podloge pjesma preispituje naslijeđe rock glazbe, ali i vlastiti odnos prema popudbini rock 'n' rolla iz uloge novopečenog oca. “Might be over now, but I feel it still” raskid je s bezbrižnosti, ali i sa samim buntom i elanom koji je krasio sve impotentniju rock glazbu. Ipak, rastanak nije nimalo nostalgičan – dapače, zaodjenut je u ruho kvalitetnog bastardnog modernog rocka s dašcima soula i funka, što Portugal. The Man istodobno svrstava među baštinike „svete vatre” rock 'n' rolla, ali i one koji su svjesni da taj plamen sve slabije tinja i svojom ga glazbom i sami prigušuju. (A.J.)
26. Childish Gambino – Redbone
Donald Glover se prošle godine s Atlantom i Awaken My Love prometnuo u prvaka zdravog srednjostrujaškog humanizma. Kako se naredne godine ispostavilo da je zdravi humanizam zapravo periferija, “Redbone” je nastavila odzvanjati kao neki minimum konsenzualne vibracije na kojoj se barem prepoznajemo kao ljudi koji slično čuju seks i paranoju oko seksa. STAY WOKE! (L.J.)
25. Miguel – Sky Walker
Svaka velika Miguelova stvar zapravo je prekrojena ranija r'n'b zavodnička strategija – kao da je poslan da prilagodi zaboravljene duhove novom tisućljeću, pazeći pritom da bude suptilniji od Brune Marsa. “Sure Thing” je u biti skeletalni new jack swing, “Adorn” sirupasti philly soul, “#Beautiful” sofisticirani Motown. “Sky Walker” je upušeni trap i kao takav bio je pomalo šok za fanove. Ali ako prihvatite da Miguel smije biti blesast, ingeniozan je koliko i inače. Ne samo zato što je predvidio da će baš ovo biti godina u kojoj Luke Skywalker postaje moćan lik. (L.J.)
24. Charli XCX – Boys
Stremljenje jednakosti spolova uglavnom se podjednako mora odvijati na planu osnaživanja i ujednačivanja žena, no kao nuspojavu znade imati i otkrivanje novih, uzbudljivih okolnosti za muškarce: Charli XCX u ovoj simpatično nintendastoj pjesmi lijepe, drage i neodoljive dječake objektificira na način od kojeg se čitav muški rod može samo slatko zarumeniti od ponosa. Heart eyes emoji! (D.D.)
23. Slowdive – Star Roving
Skeptičan sam prema svakom povratku, a najviše prema novim materijalima opet okupljenih starih favorita. Naučen sam na takvu reakciju mnogim primjerima iz popularne kulture, međutim vraćanje Slowdivea na scenu nakon 22 godine ovakvom pjesmom je... Twin Peaks: the Return 2017. godine iz područja glazbe. Sad razmišljate u detalje o ovoj glupoj usporedbi umjesto da namjestite repeat (track) i samo upijate. Gledanje u cipele kao da nikad nije bilo svježije, a istovremeno paradoksalno luta kroz zvijezde. (D.S.)
22. Kendrick Lamar – Humble
U najavnom singlu za svoj četvrti album DAMN. Kendrick Lamar rječito se obračunava sa svojom konkurencijom. Lamar besramno svojim kolegama na nos trlja žene koje kupi s lakoćom i savija u različite poze kao da igra Tetris, gurmansku hranu, vlastitu rap erudiciju i iskustvo odrastanja u Comptonu, ali i moralnu superiornost. On voli prirodan izgled, a ne retuširane fikciju, on ne pije, druži se s Barackom Obamom i zato svi pred njim trebaju biti ponizni. Sve to good kid razbacivanje Lamar servira preko fantastičnog trap beata i gotovo disonantnih klavirskih akorda dokazujući da se iako klizne u egomaniju, itekako ima čime pohvaliti. (A.J.)
21. Syd – Body
“Body”, drugi singl s hipnotičkog solo debija Syd Bennett, otvara duboki bas koji ključa ispod čvrstih hi-hatova, razbacanih snareova i Sydinog senzualnog vokala koji svojim suptilnim nijansama momentalno izaziva trnce. Produkciju potpisuje Melo-X, no Syd je ta koja nastupa u ulozi redateljice: ona postavlja atmosferu i obećava užitak, bilo da zavodljivo pjevuši ili erotično šapuće svojoj partnerici u uho. Iako se na kraju našla na drugoj polovici naše liste, “Body” je zasigurno zaslužila titulu najseksi pjesme godine! (B.G.)
Osam godina nakon Fever Ray, Plunge ne dolazi kao iznenađenje samo zbog svoje nenadanosti već i stoga što na uzbudljiv način ruši ideju Fever Ray kao fokusiranijeg projekta Karin Dreijer. Kao i Shaking the Habitual, posljednji album The Knifea, Plunge dolazi s manifestom, točnije, intimističkim esejem koji objavljuje zaokret s oblika političkog angažmana na radikalnost osobnost izraza: “The object of the song is love and the subject of the song is loss, or object and subject are genetically alike.” Na neviđeno neposredan, izložen i upravo zato provokativan način Dreijer po prvi put progovara o sebi, o kaotičnoj vezi boli, oporavka, transformativne moći ljubavi i seksa i nizu srodnih stanja diktiranih politikom koliko i Dreijerinim prigrljivanjem vlastite izgubljenosti.
Plunge je glazbeno na pola puta između energičnosti i čudnovatosti opusa The Knifea i zaokruženog, sablasnog Fever Ray, doduše za The Knife tipična igra suprotnostima i zbunjivanje protivnika ovdje nisu cilj nego popratna pojava. Raspršenost i nasumična izmjena laganih i upbeat stvari prati Dreijerina lutanja zamućenim granicama svakog osjećaja i koncepta, pri čemu poseže za konvencionalnim metaforama i svojstvenom joj formom očuđene pop pjesme kao sredstvima koja joj omogućuju iskrenost. U uvodnoj “Wanna Sip” ljubav je žeđ i intoksikacija, konflikt još jake želje i disfunkcionalnosti, pregovora i otpuštanja intenziviran bombastičnim ritmom i silaznom synth melodijom. Najjači momenti albuma upravo su ti u kojima urgentnost olakšanja gotovo poprima formu zahtjeva, pretvarajući frustraciju u ushićenje i blatantnu zaigranost ili pak obračun s mehanizmima kontrole želje i osobnom (ne)mogućnošću njena ispunjenja. Dreijerina istovremeno vrlo sirova i nadzemaljska seksualnost propitivanjem čak i „devijantnijih” oblika svog ispoljavanja samo naglašava nužnost takvih postupaka. Tako u “IDK About You” objektu želje prilazi s inspektivnom radoznalošću, koristeći modulirane uzdahe kao ritamsku podlogu. U hitu “To The Moon and Back”, popraćenom živopisnim spotom koji BDSM čini simpatičnom čajankom, najotvorenije izraze žudnje (beskrajno citiran stih “I wanna run my fingers up your pussy”) izgovara pjevuckajući preko naivno lepršave melodije.
S druge strane, kompromitacija ambivalentnosti naznačena još u “Falling” (“She's making me feel dirty again/ Like I want too much”) eskalira u disonantnoj “This Country”. Kad Dreijer vokalom alterniranim do cijuka viče “That's not how to love me!” i “This house/ country makes it hard to fuck!” adresira i zatomljavanje vlastitog identiteta nezadovoljavajućim odnosom i umanjujući pritisak konvencionalnog morala. Bezinteresan, neinhibiran seks tad je ekvivalent osobnog buđenja i političkog protesta (“Gag me, awake my fighting spirit”, “Destroy nuclear, destroy boring”). Na nešto dubljoj razini, ugrožavanju osobnog prostora konceptualiziranim neželjenim dodirom u grožničavoj industrijskoj “An Itch” suprotstavlja se najjednostavnija ideja na svijetu: “Imagine: touched by somebody who loves you”, koja u neostvarenoj potrebi poprima razmjere otkrivenja. Polaganiji refleksivni trenutci Plungea ponavljaju mistiku i motiviku ranijeg albuma – snijeg, krv, priroda, majčinstvo/obitelj ne bi li naglasili promjenu konteksta relativno sličnih stanja melankolije i zadržavanja razuma. U izvrsnoj pop pjesmi “Mustn't Hurry” obitelj je još uvijek utjeha u strpljenju prilikom oporavka, kreativnog procesa i samoostvarenja, dok je u grubljem synth popu “A Part of Us” ona signal promjene atmosfere. U završnoj “Mama's Hand” ponovno se uspostavlja kao vrsta sigurnog prostora, no imajući u vidu ostatak albuma, na sasvim novim temeljima. Možda beskompromisnoj ljubavi.
Iako vjerojatno neće dosegnuti kultni status prvog albuma, Plunge je na mnoge načine hrabriji, od raznolikosti glazbenih stilova – rezultata suradnje s producentima poput Pedera Mannerfelta, Paule Temple ili Nidíe – do činjenice da bol pretvara u libidalnu silu i nosi vlastitu čudnost kao zastavu. Karin Dreijer rjeđe se skriva iza maski i vokalnih manipulacija; na Plungeu je jednostavno prisutnija.
Ziúr: U Feel Anything? [Planet Mu/Objects Ltd., 2017]
Fractals
Od vojne vježbe do pop-melodije.
Kada sam prvi put čuo stvar “U Feel Anything?” berlinske DJ-ice i producentice Ziúr (aka Mika Risiko), odgovor na postavljeno pitanje bio je jasan već u prvih nekoliko sekundi. Atak nasumičnih rafala u stilu duple bas-pedale i ronilačkih basova zvuči kao da ste upali usred meča gdje vas u glavu i po rebrima tuče prvakinja teške kategorije, a vi u tome svojski uživate i hoćete još. I onda negdje oko prve i pol minute, usred procesa pucanja i raspadanja, ulijeće melodija koja sve povezuje i odvodi u smjeru blaženstva.
Sudar različitih zvučnih elemenata, raspoloženja i emocija glavno je obilježje ovog izvrsnog debija, koji se uklapa u recentnije trendove politički osviještenog, a stilski hibridnog postklupskog zvuka, sklonog kolažiranju i razbijanju forme (prva asocijacija su producenti NON kolektiva poput Nkisi i Angel-Ho, ili pak Lotic, Visionist i dr.). U Ziúrinoj muzici čujna je paleta prepoznatljivih zvučnih fragmenata koji vuku porijeklo iz različitih žanrova: od zvukova razbijanja stakla kao indikatora eksperimentalne estetike, preko industrijskog ritma, komadića metal rifova, prebiranja po gitari, glitch-škljocanja, pa sve do neodoljivosti pop-melodije. Ove plutajuće zvučne označitelje Ziúr pritom vješto pretvara u organsku građu svojih kompozicija u kojima oni prestaju djelovati kao puki derivati i postaju sredstvo kanaliziranja emocija koje zahvaljujući hotimično „prljavoj” produkciji dobivamo u nefiltriranom, sirovom izdanju.
Mračni i agresivni audionapad pritom je samo dio priče. Album ima razvojnu liniju koja slušateljice vodi kroz različite ambijente i raspoloženja: otvara ga gusti kozmički ambijental politički intoniranog naslova “Human Life Is Not a Commodity”, za kojim slijedi prepad spomenute “U Feel Anything?”, da bi se atmosfera razmjerno smirila i na “Body of Light” (s vokalom Aïshe Devi) ušla u melankolične vode. No ne zadugo, jer “Rituals of Passage” igra na izazivanje strave, a “Don't Buy It” opet zasipa paljbom s poligona za vojnu vježbu. Usred baraže probija se iščašena, ali zarazna pop-melodija u suradnji sa švedskom pjevačicom Zhalom na “Laughing and Crying Are the Same Thing”, čiji naslov djeluje kao credo ovoga albuma, koji zatvara akcijski napeta “Fractals” sa završnim gudačkim simulacijama što nas vraćaju u astralne sfere.
Ziúr na U Feel Anything? tako pokazuje nepogrešiv osjećaj za navigaciju koja polazeći od poznatih mjesta otvara neočekivane horizonte. Njezin je debi iznimno uspio spoj dopadljivosti i brutalnosti, prepoznavanja i očuđenja, eksperimentalna elektronika koja zaobljava svoje oštre rubove, a to ni u jednom trenutku ne zvuči kao kompromis.
Nakon retro popa 1989 Taylor Swift na svom šestom albumu okreće se ponešto težem, agresivnijem zvuku koji u pojedinim pjesmama funkcionira izvrsno, no u ostatku samo bezuspješno pokušava dati oštricu vječito istoj formuli.
Dok se na prethodniku Swift s kritičarima obračunavala pomponima, spandeksom i simpatičnim pjesmuljcima, na Reputation je đavo odnio šalu – frajerski briga-me-što-govorite-o-meni-ali-svejedno-to-stalno-ponavljam gard sad je napumpan posudbama iz trapa. Zvukovni bombast, golemi beatovi, tutnjajući basovi, frenetični hi-hati, zapravo su odlična podloga za beskrajno gunđanje o svima koje Taylor sada ne samo stavlja na svoju dugačku listu nego im još napiše ime crvenom bojom i podcrta ga. Fantastični bas u “…Ready For It?” i hi-hatom nafilani refren u “Look What You Made Me Do”, tako, daju uvjerljivost Taylorinoj potrebi za dokazivanjem. Međutim, problem je taj što Swift tematski ne može izaći iz jednog od dvaju krugova – ljubav i pasivna agresija. Skromno hvastanje uspijeva zakriti kvalitetnom glazbenom podlogom, no slijepom se pjegom pokazuju ljubavne pjesme, mahom dobro poznati retro pop s neumjesno nabačenim trap ukrasima koji odaju dojam bezidejnosti. Izgleda da Swift, barem kad je ljubav u pitanju, ipak trijumfira saharinskim pjesmama poput “Gorgeous”.
Uz odličan hook “I Did Something Bad”, “Don't Blame Me” na tragu Southern rocka s Lady Gagine Joanne i kvalitetne baladne “Call It What You Want” te još poneku pjesmu, album bi bio poprilično kvalitetno ostvarenje kojem bi se za mane moglo progledati kroz prste. No, u ovom je obliku predug barem nekoliko pjesama koje bespotrebno reiteriraju Taylorine nezdrave opsesije. Sve zadobiva ton naporne autoreferencijalnosti koja graniči s narcizmom, konstantnog izigravanja medijske žrtve, a zapravo neumornog potenciranja slike o vlastitoj nestabilnosti: “And I bury hatchets, but I keep maps of where I put 'em/ Reputation precedes me, they told you I'm crazy/ I swear I don't love the drama, it loves me”.
Šteta je, u konačnici, što Swift ne upućuje kritiku kamo bi trebala, već se, uz iznimku nekih odličnih pjesama, sapliće o vlastite samonametnute komplekse. S ovakvim tematskim rasponom i nedosljednom promjenom zvuka, teško se oteti dojmu da je Taylor Swift generička pop zvijezda čije će igranje na sigurno i izigravanje nevješte bijele djevojke morati u jednom trenutku dosaditi.
UKRATKO: Sljedeća pjesma – oštra kritika Lakih nota.
Drugi album mlade kantautorice Julien Baker slika je unutarnjeg previranja postavljena unutar okvira minimalističke, no emocionalno potentne glazbene pozadine. Pjesme na Turn Out the Lights često se čine kao duhovi velikih pop rock pjesama iz devedesetih, lišene produkcijske pompe, no svejedno naoružane dramskim nabojem ostvarenja poput Automatic for the People ili August and Everything After.
Baker posuđuje prepoznatljivu dinamičku energiju iz alter rocka, ema i post rocka i prevodi ga u intimno, vrlo uvjetno rečeno folk okruženje. Lišen ritam sekcije i oslonjen samo na gitaru, klavir i povremene gudače, Turn Out the Lights svoju intenzivnu dinamiku gradi na specifičnom odnosu između glazbe, glasa i teksta. Baker istovremeno zvuči i kristalno jasno i jedva kontrolirano, kao da se vodi jednim od vlastitih stihova – „što jače plivam, brže tonem” i isporučuje pjesme nošene grozničavom potrebom da se izrazi, što doprinosi dojmu autentičnosti čak i kada je zvučna paleta sasvim jasno posuđena. Tiho-glasna dinamika jasno se zrcali u tematskoj podvojenosti između vjere i gubitka iste, nagona za autodestrukcijom i potrebom da se pronađe smisao u drugoj osobi. U "Televangelist", jednoj od centralnih pjesama albuma, Baker tvrdi kako su sve njene molitve zapravo isprike, no ostatak stihova otkriva i razloge za takav samoprijegor – osobu suprotstavljenih identiteta ostavljenu na milost i nemilost jednodimenzionalnih zaključaka glasnih propovjednika, koje zapravo jednako tako može zamijeniti i bijela buka s televizora.
Razapet između krajnosti samouništenja i osvješćivanja, Turn Out the Lights traženje je sebe u naizgled nepomirljivim razlikama, ogledalo vrlo opipljivih strahova koji – koliko god osobni bili, nose pečat univerzalnih dvojbi.
Čak i kada se, povodom kakve obljetnice, komemorira grunge, jedni od njegovih izravnih prethodnika često ostanu isključeni iz velikog narativa žanra. Dakako, točno je da su gotovo svi seattleski bendovi izašli iz kabanice Melvinsa. Točna je i trivia o tome da je grunge kao pojam upotrebljavan u referencama na australske bendove poput King Snake Roost ili Salamander Jim i prije nego što ga je Mark Arm upotrijebio da opiše zvuk Green River. No, često ispod radara ostane bend čije je mnoge manirizme Green River, a kasnije i Mudhoney, kao i čitava plejada drugih, preuzeo, a to su The U-Men.
Skriveni biser Smaragdnog Grada ranih je 80-ih utabao put čitavoj grunge sceni svojim hibridnim zvukom i eksplozivnim nastupom. Kao savršeni nastavljači garažne tradicije započete šezdesetih s The Sonics, The U-Men ostavili su pečat na grungeu, ali i na drugim alternativnim rockerima poput Butthole Surfers, koji su im posvetili pjesmu “The O-Men”. Charlie Ryan svojim je frenetičnim bubnjanjem začeo stil po kojem se proslavio Dan Peters, bubnjar Mudhoney, bas Jima Tillmana bez greške je podupirao žanrovske eskapade gitarista Toma Pricea. Sve je, ipak, zaokružila nevjerojatna energija i vokal Johna Bigleyja, psihotičnog Nicka Cavea pacifičkog sjeverozapada.
Nakon što su njihove pjesme bile razlomljene na dva EP-a, jedan album i kompilaciju, Sub Pop napokon je ponovno izdao čitavu diskografiju kultnog proto-grunge benda. Jedinstveni spoj garažnog rocka, punka, bluesa, post-punka s histeričnim vokalom jednako je primamljiv i nakon 30-ak godina. Čudačka vedrina “They!”, koja se pojavila na kultnoj kompilaciji Deep Six, riff divljačke “Solid Action”, a osobito senzualnost pomiješana s neurotičnošću najbolje njihove pjesme “Bad Little Woman” jednako su svježi, otkvačeni, dinamični i interesantni kao i ranih dana grungea.
Ludilo The U-Mena unikatno je pa ne čudi što se nevjerojatna energija njihove glazbe lako obraća i novijim generacijama. Iako ne postoje već 28 godina, reizdanje diskografije The U-Men odličan je podsjetnik na manje poznato lice grungea, na mnogobrojne lokalne legende koje su krajem osamdesetih imale podjednake šanse za proboj dok jedan bend nije istodobno i iskupio i uništio cijelu scenu. The U-Men tihi su svjedok da postoji grunge i mimo Nirvane, i to grunge koji itekako vrijedi istraživati.
Thurston Moore: Rock n Roll Consciousness [Caroline] + Lee Ranaldo: Electric Trim [Mute, 2017]
Lee Ranaldo - Electric Trim
Sve što fanovi Sonic Youth mogu poželjeti?
Na novim solo albumima dva člana raspuštenih Sonic Youth pokazuju dva vrlo različita pristupa vlastitom autorstvu i ostavštini kultnog benda. Na Rock n Roll Consciousness Thurston Moore ostaje vjeran dugometražnim jam band lutanjima kakva su obilježila ne samo njegov recentniji solo rad nego i izvrsna kasnija SY ostvarenja poput A Thousand Leaves ili Murray Street, dok Lee Ranaldo na Electric Trim pokušava izaći iz zone komfora eksperimentirajući sa stilom i formom izvan okvira očekivanog.
Iako različiti, ovi albumi imaju nekoliko jasnih poveznica, a prva je i najočitija bubnjar Steve Shelley čiji se prepoznatljivi stil čuje na oba ostvarenja, pogotovo na Mooreovu jer je ono, uostalom, i bliže klasičnom kanonu Sonic Youth. Osim toga, zajednička je i neprekinuta sklonost hippie misticizmu i beat poeziji, koja oslobođena nekadašnje mladenačke energije i ironičnog naboja u ovih šezdesetogodišnjaka izlazi vani prije svega kao nepatvorena ljubav prema jednoj drugoj eri, koja je – iako su je i sami doživjeli iz druge ruke – zapravo obilježila njihov kreativni rad. Zadnja, no ne i najmanje važna poveznica dolazi u vidu tekstualne pomoći. Mooreu pomaže londonski pjesnik Radio Radieux, mahom kozmičkim, psihodeličnim vokabularom, dok je Ranaldo oblikovao koncept i tekstove albuma uz pomoć poznatog romanopisca Jonathana Lethema. Mooreov album sve je što je prosječni štovatelj Sonic Youth mogao očekivati, meandrirajuće gitare i evokativna poezija, Ranaldov, pak, ima sve to, ali nadopunjeno s nekoliko neočekivanih elemenata poput naglašene upotrebe elektronike i neuobičajeno sunčanim, gotovo pop pristupom koji se posebice očituje u duetu sa Sharon Van Etten, “Last Looks”.
Zahvaljujući tim malim, ali hrabrim iskoracima, Electric Trim puno je zanimljivije ostvarenje od Rock n Roll Consciousness; album na kojem se odavno definirani autor još uvijek preispituje, spajajući pritom odavno poznato majstorstvo stvaranja psihodeličnih balada s novim zvukovnim teksturama. Premda na kraju oba ostvarenja ostaju u sjeni neprežaljenog matičnog benda, kao i vječnih totema poput Neila Younga & Crazy Horse ili Greateful Dead, i Moore i Ranaldo jasno daju do znanja da ne misle stati, ostvarajući tako misiju vječne zvučne mladosti.
„Na promjenu možeš računati,” poručuje u naslovnoj pjesmi svog šestog albuma 25-godišnja Miley Cyrus koja se s više od desetljećem iskustva u glazbenoj industriji s pravom može nazvati veterankom. Posve je to prigodan opis za Younger Now, album kojim Cyrus završava „divlju fazu” započetu aproprijacijom hip-hop kulture na Bangerz i nastavljenu udovoljavanjem eskcentričnim impulsima na neujednačenom, ali zanimljivom prethodniku Miley Cyrus & Her Dead Petz.
U pitanju je svjesno kroćenje imidža i zvuka, koje se, slučajno ili ne, podudara i sa zaokretom političke klime u SAD-u. Na posljednja dva albuma gostovali su Big Sean, Future, The Flaming Lips i Ariel Pink; ovdje gostuje samo Dolly Parton. Nagla promjena smjera? Itekako. No, u odnosu na zadnja dva ostvarenja, Younger Now predstavlja daleko koherentniju cjelinu, ali i – pomalo paradoksalno – komercijalno riskantniji potez. S nanovo „countryficiranim” imidžem došao je i puno smireniji country pop zvuk lišen ne samo ekscentričnosti, nego i pamtljivih refrena. To Miley Cyrus stavlja u nezahvalnu poziciju istovremenog gubitka trendovskog zvuka, ali i izgledne nemogućnosti povezivanja s tradicionalističkom country publikom nakon faze jako eksponiranih pseudo skandala i otvorenog podržavanja liberalnih ciljeva poput pomoći LGBT tinejdžerima i potpore Hillary Clinton na predsjedničkim izborima.
Ovaj zaokret, dakle, kao komercijalna kalkulacija baš nema nekog pretjeranog smisla, što potvrđuje i njen najlošiji rezultat dosad na listi Billboardovih najprodavanijih albuma. Unatoč svim manama, Younger Now djeluje kao iskreno, premda sterilizirano ostvarenje koje intimne teme pokušava pretočiti u adekvatno „zrele” aranžmane. No, uzmemo li u obzir da promjena doista i jest jedina konstanta u karijeri ove mlade veteranke, onda već sljedeći potez može biti nešto sasvim deseto, tko zna, možda i ponovo pronađena divlja mladost.
Apsolutno briljantni Beckov trinaesti album žuđena je pop rapsodija na kojoj je njegov indie pop napokon dobio prikladan suvremeni i besramno plesan oblik.
Dosegavši svoje kreativne vrhunce 90-ih, Beck, uz iznimku prigušenih, debelo precijenjenih Sea Change i Morning Phase, otada štanca nesumnjivo zabavne, no ne i osobito pamtljive albume. Prethodni „tipični“ kolažni Beck Modern Guilt potpuno je, slično kao The Getaway Red Hot Chili Peppersa, uništen plošnom produkcijom Danger Mousea, no sve pogreške tog albuma na ovome iskupljuje čarolija sjajnog Grega Kurstina. Producent koji je radio s Adele, Siom, Pink, a ove je godine nevjerojatno modernizirao i zvuk Foo Fightersa, gotovo savršeno odgovara pop senzibilitetu Becka koji dostavlja kolekciju odličnih radiofoničnih pjesama.
Naslovni komad postavlja ton razdraganosti i nevjerojatne lakoće, proslave ljubavi, kreativnog eksperimenta i mladenačkog zanosa koji ne jenjava na cijelom albumu. Tek je “Dear Life” ponešto ozbiljnija pjesma, s umješnim spojem klavira i beata. “No Distraction” fantastičan je ska komad nalik kakvoj moderniziranoj pjesmi The Police, “Up All Night” privlači pamtljivim refrenom, dok bi “Fix Me” mogla biti izgubljena epska ljubavna pjesma Stone Rosesa.
Sve u svemu, Colors je izdanje bez slabog trenutka, dugoočekivana destilacija Beckove ekscentričnosti u pop koji je i dalje prepoznatljivo njegov, radosno otkvačeni album koji zrači ljupkošću, pristupačnošću i vedrinom. Nakon godina čudaštva na koje se navikao, Colors je napokon pravi trijumf Beckove nesputanosti, maleni svijet veselja i ljubavi, eksplozija nevjerojatne palete boja Beckova genija.
Još jedan kreativni vrhunac u podugačkoj karijeri.
Deveti album bostonskih hardcore prvaka Converge stiže čak pet godina nakon sjajnog All We Love We Leave Behind i ne samo da ne pokazuje nikakve znakove kreativne stagnacije, nego predstavlja bend na još jednom artističkom vrhuncu. Ako je legendarni Jane Doe bio remek-djelo puno intimnih strahova, samousmjerene agresije i biblija hardcore „wertherizama”, onda je The Dusk in Us remek-djelo svega suprotnog, album čija agresivna površina krije vrlo opipljivu brigu za kolektiv.
The Dusk in Us nije nošen eksplicitno političkom porukom te je, kao i sva dosadašnja ostvarenja Convergea, u svojoj biti ljubavni album, no njegova tematika i glazbena širina daleko su izvan „emo” ladice u koju bi se bend moglo strpati. Prepun je referenci na stvari koje nas ugrožavaju i koje često ne vidimo, bilo da se radi o zatvaranju očiju na „čudovišta u nama” (naslovna pjesma), oružje (“Trigger”) ili prirodne katastrofe (“Wildlife”), ali i recepata za preživljavanje (“Under Duress”, “Arkhipov Calm”, “Thousands of Miles Between Us”) i zapravo je najoptimističnije ostvarenje koje je bend snimio. Nekadašnju gorčinu romantičnih brodoloma ovdje zamjenjuje briga za potomstvo u sjajnoj uvodnoj “A Single Tear”, na svaki trenutak očaja dolaze dva trenutka nade, a na svaki disonantni riff melodijski motiv koji mu kontrira. Glazbeno, album predstavlja sukus dvadeset i nešto godišnje karijere pa sjajno osmišljen raspored pjesama omogućuje da se u 45 minuta bez trenutka dosade izmjenjuju hardcore brzaci, sporiji epski momenti, natruhe noise rocka i jedan dirljivi, skoro pa baladni trenutak koji simbolizira godine koje je bend proveo zajedno.
Ovim albumom Converge se iznova pokazuju kao rijedak primjer benda koji stvara i za sebe i publiku, nikad se ne pojavljujući s albumom koji je sam sebi svrha. The Dusk in Us izjava je kojoj ne treba puno dodati ili oduzeti, a njen intenzitet na koncu samo dodatno naglašava ljudsko srce koje kuca iza svega.
“The sickness spreads under duress/ Compassion bends under duress”
Dubioza Kolektiv: Pjesmice za djecu i odrasle [Menart, 2017]
Treba mi zraka
Neumorni prodavači magle.
Svaki novi album Dubioza kolektiva dolazi upakiran u ponovljenu tematiku i nešto drugačije aranžmane, a njihov sveobuhvatni modus operandi više ne poznaje nikakve žanrovske ili estetske granice. Lako je zamisliti kako bi neki gorljivi obožavatelj mogao reći da njihovo otvoreno koketiranje s formama poput turbo folka služi kao efektan prenositelj njihovih poruka, no ovaj besramni populizam djeluje više kao katalizator potpune transformacije u ovodobno Bijelo dugme negoli kanal za komuniciranje bilo kakvih pozitivnih poruka. Uostalom, jedino nepotrebno vulgarna “Pakšu” ima izričito pozitivnu poruku o tome kako glavu ne treba držati pognutom, dok su ostale pjesme uobičajena populistička kuknjava kojom se sve bahatije pokušava zahvatiti najširi raspon publike, od punkera do ljubitelja Seke Aleksić.
U toj misiji, članovi Dubioze potpuno su zaboravili na pjesme. U usporedbi s nekoliko recentnijih, stvarno očajnih albuma, Pjesmice za djecu i odrasle su nedopustivo lijeno napravljene. Uvodna “Pionirska”, s uvijek istom pričom kako je „nekad bilo bolje”, zapravo je sarkastična poruka benda koji u regiji bez problema puni dvorane od nekoliko tisuća ljudi prodajući „kruh i parizer“ narativ koji je proslavio uspješnice poput Alana Forda, Mućki ili Bračnih voda. Drugim riječima, Dubioza kolektiv ne glamuriziraju siromaštvo, oni ga pretvaraju u karikaturu. Bilo bi glupo i nepravedno reći kako su prvi bend koji profitira na nezadovoljstvu; više je riječ o načinu na koji to rade. Slično kao što političari narodno nezadovoljstvo vole pretvarati u nacionalno obojenu priču za pumpanje mišića, tako i članovi Dubioze prodaju jednako šuplju priču o neimaštini i pušenju marihuane.
Iako fokus benda počiva na „buntovnom” tekstualnom sadržaju, vrijedi istaknuti da je na čisto glazbenoj razini gotovo svaka pjesma ista predvidljiva kaljuža. Niz nemušto naslaganih stilova – narodnjački obojeni trubači, skrillexovski brostep, drum’n’bass ritmovi, harmonika i reggae umetci – redaju se ispod banalnih priča o tome kako se nema para, kako su političari krvopije, a žene pijavice koje cijede bankovni račun. Na kraju mogu samo još jednom zaključiti da su Dubioza kolektiv idealni „revolucionari“ za ove prostore, neumorni prodavači magle koji će recept ponavljati dok god ima onih koji će ga rado kušati.
turnnoffyourmind
vaporwave
pixelskylines
gummygunk
kianamaiart
tangentwithtanner
dailybridgerton