Da sam znala da postojiš,tamo negdje u svijetu o kojem sam oduvijek sanjala,čuvala bi svoje srce samo za tebe.Da sam znala da me neko tako može voljeti poput tebe...ne bi nježnost rasipala uzalud...čekala bi da je raspem samo po tebi.Da sam znala da mi neko može pokloniti toliko toga ,ne tražeći ništa ...zauzvrat...ne bi trošila riječi naokolo...zatvorila bi ih u najljepšu kutiju i otvorila je samo za tebe.I sad kad znam da postojiš,znam da je svijet o kojem sam sanjala stvaran.I sad kad znam za tebe,rasipam svoju nježnost posvuda po tebi ...jer ti si taj koji je znao prepoznati ono što nudim.I sad kad znam...kako da ti ne poklonim sebe?Kako kad ti taj poklon,uz onaj neodoljivi osmijeh na licu,otvaraš tako pažljivo...lagano..Tebi se ne žuri...Ti sve radiš strpljivo...Ti me...i voliš...polako...Voliš me tiho,nježno...Voliš me pažljivo...I ja ti zbog toga poklanjam sebe ...Poklanjam ti sebe, jer u tvojim rukama je lijepo...U tvojim rukama se osjećam sigurno...