Jos uvijek cuvam onu jedinu fotografiju koja je ostala od nas, onu na kojoj mi se smijes, na kojoj ti se smijem. Nikada nisam nasao snage da je bacim, pa cak ni onda kada smo otisli jedno od drugog, glavom bez obzira. Sacuvao sam tu nasu fotografiju u onoj maloj kutiji na ormaru. Sacuvao sam i onaj tvoj lancic koji si mi poklonila. Nisam znao da te one veceri grlim posljednji put, da sam znao kunem ti se jos duze bih te grlio. Kao da je svijet stao na minutu te veceri, tebe nikada nisam mogao objasniti, ali znam da je bilo pravo. Sjecas se kada si me nazvala nedugo nakon sto smo prekinuli?
-Znam da se nismo dugo culi, ali htjela sam te pitati da li mi mozes donjeti moj lancic? To je bio poklon od moje majke, i ne zelim taj poklon izgubiti.
-Zao mi je ali bacio sam tvoj lancic.
-Lazes, znam da lazes.
-Lejla, ne lazem, ja lancic vise nemam, znas da nikada nisam cuvao stvari, i dopustao da me uspomene lome.
-Znam da ga nisi bacio, ali ostavit cu ti ga, jer znam da ces ga ti vjerovatno bolje cuvati od mene, ali mi obecaj jednu stvar? Znam da nikada ne krsis obecanja. Jednog dana cu doci po lancic, obecaj mi da ces ga cuvati, nebitno koliko vremena prode, ali ja cu se vratiti tebi, i ostat cu, sada jednostavno nije bilo vrijeme za nas.
-Obecajem Lejla.
Deset godina je prosla od naseg zadnjeg poziva, ja sam taj lancic cuvao sve te godine, jos uvijek ga imam u onoj mojoj kutiji tajni na ormaru. Nije se nikada vratila a ja sam znao da nece doci, samo nikada nisam nasao snage da pustim sve ono sto je ostalo od nje. Ona se udala u Junu.
Ig: Pisac_u_tami_
