#krivnja

[lifeinbooks]

Prirodno je, kad stvari krenu nizbrdo, poželjeti nekog okriviti. Sebe ili drugu osobu.

[nadjinovuljubav11]

Tebi se dive, a niko ne zna šta sam prošao, a mene krive da nikad ti se nisam našao.

[angelinyourpoem]

Neki jednostavno prebace svu krivicu na druge, a neki umiru pitajuci se sta nije u redu sa njima za nesto sto vjerovatno nisu ni skrivili.

[ma-viiie]

tebi.

Pišem jer ne znam više šta da radim sa emocijama, ne znam gdje ću sa njima. 

Nema te. 

Od danas si samo predivno sjećanje. 

Jedanaesti mjesec otkako te znam, a peti otkako sam sigurna da te volim, neizmjerno volim. 

Svakim svojim otkucajem srca, svakim svojim atomom.. ali nemam više snage. 

Odustala sam. 

Nisam trebala znam, ali što te više čuvam, sve više štetimo jedno drugom. Možda je bolje ovako, da jedno drugom budemo samo lijepa uspomena. 

Ja sam bez tebe niko, lutam, nadam se.. 

Kada ti vidim prijatelje, uvijek se nadam da ćeš se i ti pojaviti odnekle, čekam onaj tvoj lijepi osmjeh i predivno držanje tijela, tvoj miris, ali uzalud, nema te.

Nedostaješ mi. 

Nedostaje mi ono što smo imali, a što smo na kraju uništili. 

Zadnjih sedmica, ni jedno nije htjelo popustiti i to nas je dovelo do ovoga.

Mrzim našu tvrdoglavost, i nepopustljivost. 

Mrzim što nas je to uništilo. 

Krivim sebe, znam da sam kriva, i što želim nešto protjerati i kada nisam u pravu, mrzim što sam bila loš prijatelj i partner. 

Kad bih mogla kako krenuti ispočetka i sve na novo s tobom, sve bih drugačije.

Izvini zbog svih mojih greški, žao mi je što nismo uspjeli.

Žao mi je, i kajem se zbog nekih reakcija i voljela bih da ih mogu ispraviti, ali sada je već kasno. 

Ali znaj jedno, uvijek ćeš biti neko moj, uvijek ću te se sjećati i voljeti. 

Znam, život ide dalje, ti ćeš naći nekoga, i ja ću, ali taj neko nikada neće biti ti. 

Niko te neće moći zamijeniti, jer ti si moj mali svijet i uvijek ćeš biti. 

Ljubav je čudna stvar, sanjala sam mnogo toga i maštala sam o nama uvijek i o nekoj lijepoj budućnosti, ali stvarnost je ipak drugačija. 

Možda je ovo sada ovako, možda nismo spremni za sve ovo trenutno. 

Možda nekad u budućnosti budemo ti i ja, a do tada ljubavi, zbogom...  

S.Z. (03.12.2017.) 

[lifeinbooks]

Sami sebe ubijamo polako. Kasnije čak i ne krivimo tu osobu koja nas je povrijedila, već sebe. Krivimo sebe, jer mi smo joj to dopustili. Dopustili smo joj da bude izvor našeg bola i patnje. Sami smo krivi ponekad. Sami patimo. Sami volimo i sami gubimo sebe u toj ljubavi. Na kraju sami se i mijenjamo i postajemo ono za što smo smatrali da nikad nećemo postati.

[murakamijeva-muza]

Matt Haig, Zapisi o nervoznom planetu

[lifeinbooks]

Dugo mi je trebalo da prestanem kriviti sebe za naš kraj i da prihvatim da, izgleda, ništa nije bilo istina. Kažnjavala sam se, svađala sa ogledalom i zidovima, iznova i iznova vraćala kroz poruke. Tvoje optužbe su mi uporno odzvanjale u glavi. Došla sam do toga da više ništa i nikoga ne prepoznajem. A onda sam samo pustila. Shvatila sam - moja je jedina krivica to što je tebe bivalo sve više, mene sve manje. Toliko sam te zavoljela da sam zaboravila kako da se volim.

[pleatonitum]

Ne brinite tjeskobno 5/Osjećaj krivnje

Jesi li nekad osjećao krivnju zato što si kršćanin koji ne može reći da se “ne brine tjeskobno ni za što“? Je li tjeskoba potaknula još više tjeskobnih misli zato što si se osjećao onako kako smatraš da se ne bi smio osjećati? Lori je bila u tom stanju sve dok nije otkrila jednu stvar koja je sve promijenila.  Moj brak se je raspadao. Na mene je spala sva odgovornost podizanja troje djece, od…

View On WordPress