"Ja sam nutrina puna rana.
Idem k svom ozdravljenju.
U nadi slobode odlazim kamo želim, kad želim!
Slobodno letim u svoj svojoj slobodi.
od 1. do 6. mjeseca ove godine bila sam pacijent psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Zagrebu
to je bio prvi put i moj prvi pravi pokusaj da budem bolje, da ozdravim, da saznam u cemu je zapravo problem, da ga shvatim i prihvatim i naucim kako pomoci samoj sebi
bilo je bolno, bilo je cudno, bilo je lijepo
bila sam medu "svojima", 4 mjeseca dijelila sam krov, sobu i tajne bez straha od osudivanja
kad sam dotaknula samo dno, prvi, drugi, deseti put uvijek sam naisla na ruku koja je nudila pomoc
u 6om mjesecu sam ponovno zavrsila u bolnici, izasla sam sredinom 7og mjeseca
sad kad sam vani, borba traje, svaki dan, svaki sat i minutu i oporavak je sve samo ne ravna linija, on je krvav i tezak put tokom kojeg se covjek jos 100 puta slomi i padne prije nego se opet digne, a cak i nakon toga padamo, to je neizbjezno, samo s vremenom naucimo kako pasti, odnosno kako se podici, kako prezivjeti dane i noci za koje mislimo da ce biti nas kraj, naucimo se nositi sa svom boli i tugom koju nosimo u sebi, naucimo cijeniti male stvari i brojati male pobjede isto kao i one velike, naucimo kako biti bolji ljudi i kako biti u miru sa nama samima i vjerujte mi, koliko god oporavak boli, vrijedno je
moja borba je zaista jos daleko od gotove, ali ovaj put ne odustajem i ne posustajem, molim vas, nemojte ni vi
izborite se za sebe i pricajte, pricajte, pricajte o onome sto vas muci i boli
pricajte o jedno te istoj boli toliko dugo koliko vam treba da je prebolite i da krenete dalje
pricajte s ljudima koje volite, koji vole vas
osvijestite svoje probleme i brige, ne bjezite od njih vec se suocite s istima
ako imate prijatelje koji se bore i koje boli, provjeravajte ih, niste ni svjesni koliko ce njima znaciti jedno vase iskreno pitanje 'kako si' ili 'tu sam za tebe' ili zagrljaj, ma vec i sama vasa podrska
razbijmo stigmu oko psihickih bolesti i oko trazenja pomoci i najbitnije oko psihickih ustanova
nije sramota traziti pomoc, niti je sramota biti pacijent u nekoj od ustanova, ne morate ispuniti nicija ocekivanja osim svojih, na kraju dana, imamo samo sebe i ako se mi necemo za nas same izboriti i potruditi ko ce?
za kraj vas jos jednom molim, borite se, koliko god tesko bilo ne odustajte od sebe, ne odustajte od svijeta, ne odustajte od srece, bolji dani vas cekaju na drugoj strani ulice, samo treba pronaci snage za preci tu ulicu
*nekoliko slijedecih objava biti ce moji tekstovi koje sam pisala u bolnici, pisanje je bio i jos uvijek je moj nacin da se izborim i da ublazim bol koja me znala gusiti
