Obrati pažnju na sljedeću stvar

Mala muzička zadovljstva koja dijelim sa svijetom

[stvar]

Mocart – Don Đovani (arija Canzonetta)

(link za pjesmu) Nedavno sam u Muzičkom centru Crne Gore @montenegrinmusiccenter gledao sjajno izvedenu Mocartovu operu Don Đovani.

Po mnogima jedna od najboljih opera svih vremena donosi vanvremensku priču o beskrupuloznom zavodniku, prevarantu i ubici Don Đovaniju, tj. Don Žuanu – čovjeku koji je sve podredio svojem zadovoljstvu. Kroz seriju njegovih laži i prevara pratimo kako osvaja žene i dominira nad ljudima oko sebe. Priča koju je kroz libreto za operu napisao Lorenco da Ponte, uz dosta Mocartovih intervencija, ostavlja nam na tumačenje prilično višeslojan glavni lik. Možemo ga posmatrati kao razbojnika i apsolutnog negativca, ili kao nekog ko vođen snagom Erosa uzdiže ženu na tron svih svojih želja, ili kao buntovnika koji se suprotstavlja društvenim kanonima svog vremena ili kao fanatika koji na kraju polaže život za svoje ideje.

Vrlo su zanimljivi i likovi oko njega ko što su njegov sluga, koji zna kakva je Don Žuan prevarant, prezire ga ali ostaje uz njega; prevarene i napuštene žene koje traže osvetu; one koje mu i dalje vjeruju iako negdje znaju da ih laže; i prostodušni i nepovjerljivi seljaci koji za razliku od gospode brzo vide sa kim imaju posla.

Na kraju se Don Đovani i njegove laži sunovraćaju u istinu njegovog nepokajanja i božanskom intervencijom šalju u pakao.

Mocartov genije je muziku do savršenstva uklopio u radnju tako da tu imamo svega od lagane šale i veselja, preko ogorčenja, suza i tuge, sve do velikog, dramatičnog finala. Arija koju sam ovdje postavio je jedna podoknica, serenada, kojom Don Đovani uz mandolinu (sjajno zvuči nakon punih orkestarskih nota) zavodi lijepu sobaricu.

[stvar]

Rammstein - Deutschland

(link za pjesmu) Prošle godine sam gledao @rammsteinofficial u Beogradu, na Ušću. Spektakl. Muška rokenrol energija u čistoj formi. Sjajan odziv publike koja je većinu stvari horski ispratila ... na njemačkom. Za mene je ova pjesma bila vrhunac večeri. Počela je kao lagani instrumental u tehno disco ritmu, da bi onda sve eksplodiralo u priču o ljubavi i mržnji prema domovini. Prateći video dočarava tu kompleksnost osjećanja. Od legendi o nastanku Njemačke iz barbaskih plemena, preko beznađa dvadesetih, nacizma, komunizma, koncentracionih logora, do svemirskih visina. Pjesma je objavljena 2019. godine i odmah je izazvala žučne rasprave u Njemačkoj, najviše oko brutalnih sekvenci iz videa, koji između ostalog sadrži scene članova grupe u koncentracionom logoru. Neko će reći da je ovo potpuni kič, jeftino iskorišćavanje legendi i zloupotreba najvećeg stradanja u ljudskoj istoriji da bi se napravila medijska promocija. Moguće. Za mene, ovo je artizam u svojoj najboljoj formi koji provocira, uznemiruje, propituje i na kraju ostavlja bez daha. A vi, koliko vi volite/ mrzite svoju domovinu?

[stvar]

Konstrakta – Nobl

(link za pjesmu) Sve naše praznine spakovane u besmislene projekcije sebe da drugi vide kako smo uz klavir i vino i mi nobl. Iz potisnutih djelova sjećanja izbijaju slike djetinjstva, putovanja, Italija. Depresija Šeron Stoun iz kupatila uz bocu vina postaje moja depresija u kupatilu, ispred ogledala moje lice, tijelo, suze, ... moje vino. Budućnost je starenje. Francuska slikarka i baba Desanka u istoj strofi. Misli kovitlaju, izbacuju Pariz, časove francuskog, glagolska vremena, deklinacije. Pogled sa terase, sjećanje na Jugoslaviju. Pogled sa terase, crkva i misao o smrti: „Zar ću i ja da umrem? Kakav užas! A možda baš ja neću? Užas!“ Fenomenalno!

Ovako nas @konstrakta (Ana Đurić) uz podršku kolektiva @zemlja_gruva provodi kroz svoja egizstencijalističko depresivna stanja. Korak po korak, bez žurbe, uz tamni fanki ritam. Pjesma je dio triptiha od prije nekoliko godina koji čine još i In corpore sano i Mekano – obje pune dobre atmosfere i svakodnevnih sitnica, koje kad se uvećaju oslikavaju apsurd i ljepotu našeg bitisanja.

Nedavno je uz pratnju Zemlje Gruva! gostovala i u mom gradu. Sjajan koncert, pun dobre energije. Bend i Konstrakta na viskom nivou, sinhronizovani, uvježbani, poletni. Upotreba vještačke inteligencije u komponovanju intermeco pjesama i kreiranju propratnog mini video materijala odlično je primljena od publike. Slušajte Konstraktu, možda vas, kao i mene, zamisli, pa shvatite da nije sve besmisleno i da strah, depresija, užas (kako za koga) postojanja mogu imati i svoju humorističko/ umjetničku stranu.

[stvar]

Padaj silo i nepravdo

(link za pjesmu)

Cijeli dan (15.03.2025.) gledam protestni skup u Beogradu. Na jednoj benzinskoj pumpi kraj Novog Sada, gdje su se okupljali bajkeri da krenu za Beograd, sa zvučnika se orila ova pjesma. Zanimljiva je njena istorija (Miljenko Jergović - @miljenkojergovic - je na tu temu napisao sjajan esej). U svom sadašnjem obliku nastala je tokom drugog svjetskog rata kada su anonimni partizanski atutori iskoristili pjesmu Slobodarka iz 1908. godine, dr. Josipa Smodlake, hrvatskog pravnika i političara. Muziku jednostavne melodije u ritmu koračnice napisao je splitski kompozitor Josip Hatze. Smodlaka je pjesmu spjevao u spomen na ustanak iz 1510. godine, kada se narod ostrva Hvar pobunio protiv mletačke uprave.

U vrijeme mog odrastanja su se revolucionarne pjesme mogle čuti na svakom koraku. Ova je na zanimljiv način iskorišćena dva puta: prvi put u potresnoj sceni filma Neretva kada je ranjenici pjevaju usred ratnog haosa (tu sam verziju ovdje uvrstio); drugi put je majstor Bregović njenu kratku verziju (prva strofa) snimo za album Bijelog dugmeta Pljuni i zapjevaj Jugoslavijo iz 1989. godine, u vrijeme kada se raspad SFRJ uveliko naslućivao. Otpjevao je partizanski general Svetozar Vukmanović Tempo sa štićenicima doma za napuštenu djecu iz Sarajeva. Ako se dobro sjećem, te godine je na glasanju čitalaca Džuboksa, ostarjeli Tempo proglašen za najveću muzičku nadu Jugoslavije.

Padaj silo i nepravda je jedna od ljepših pjesama u svom žanru. Podsjećanje da uvijek ima neke sile, neke nepravde i da je borba za osnovna prava uvijek neophodna.

[stvar]

Silente - Pitanje je ljubavi

(link za pjesmu) Svašta nešto imamo u tekstu ove pjesme. Zvuči kao ljubavna, ali nije, … možda na koncu i jeste? Mogla bi da prođe i kao horor pjesma o trgovini (ili bar razmjeni) ljudskim organima (uzmi moje kosti, srce, kosu, krv, ramena i za jako malo para imaš dobro tijelo). I na kraju, a u stvari na početku, kao pjesma o odnosu sluge i gospodara (možda čak i iskrivljena sado/mazo relacija) na tragu poznatove Hegelove dijalektike iz Fenomenologije duha. Pitanje koje se provlači kroz cijelu pjesmu da li smo u potrazi za slobodom ili samo tražimo dobrog gospodara, nosi u sebi još jedan obrt (nisam siguran da ga je pjesnik imao na umu kada je pisao ove stihove) koji propituje Marksovu teoriju o težnjama radničke klase da preuzmu sredstva za rad u svoje vlasništvo, a oni možda, baš kao i djevojka iz ove pjesme, samo traže dobrog gospodara? I da totalno zastranim u tumačenju ove odlične, vesele pop-rok pjesme, a šta ako se kroz stihove “osjećam slobodu, kraj dobrog gospodara” promoviše jedan od oblika poltičke vladavine poznat kao prosvećeni apsolutizam?

Daleko ja odlutah, čini mi se baš predaleko, ali šta ću kad mi je gomila različitih asocijacija okupirala um obuzet pitanjima. Da odmorim malo mozak ovdje i da vam toplo preporučim da čujete i uživate u ovoj sjajnoj pjesmi dubrovačkog benda Silente (@silente_official), čije je stihove napisao njihov basista i pjesnik, Sanin Karamehmedović (@gubitnikprveklase). Mnogo fin tip sa kojim sam negdje, na početku njihove karijere, razmijenio par riječi na Cetinju, kada su učestvovali na Royal Music Fest-u.

[stvar]

Піккардійська терція - Пливе кача по Тисині

(link za pjesmu) Tuga. Bol. Strah. Patnja. Sve ove emocije su se naselile u ovu tužnu, pretužnu pjesmu o smrti. „Pliva patka preko Tise“ je stara ukrajinska pjesma, sa Karpata, koja je novu popularnost stekla nakon 2014. godine i demonstracija u Kijevu (na trgu Majdan) kada je izvođena tokom masovne sahrane stradalih u protestima. Pjesma je dijalog između sina i majke. Sin se sprema da ide u rat i moli majku da ga ne kune – sluti da će poginuti negdje u tuđini gdje će ga nepoznati ljudi i sahraniti. A majka zna da će zauvijek u njenom srcu počivati. Patka koja plovi preko Tise (za neupućne: Tisa izvira ispod ukrajniskih Karpata) je ovdje slikovito upotrijebljena da naznači jedno staro vjerovanje. Ptica (u ovom slučaju patka) simbolički prenosi dušu pokojnika preko granice (ovdje je to rijeka Tisa) do zemlje mrtvih. Ovu verziju pjeva vokalni sekstet iz Lavova u Ukrajini, Pikardijska terca (@pikkardiyska_tertsia), koji je prelijepo dočarao sve mračne i duboke nijanse bola za gubitkom voljene osobe.

Danas je godišnjica od početka ruske invazije na Ukrajinu. Iza hladne satistke rata o žrtvama na obje strane, gdje se broj mrtvih mjeri destinama hiljada a broj raseljenih u milionima, kriju se priče običnih, malih ljudi, koji su htjeli miran život za sebe, za svoju djecu. Sada su primorani da bježe, da oplakuju smrt svojih najbližih, da strepe za sebe, da traže u buri razbacane članove porodice, i da sanaju mir.

Ovaj post posvećujem mojim prijateljima iz Ukrajine, gdje sam proveo tri godine radeći sa divnim ljudima. Nadam se da će se mir brzo vratiti u vaše živote.

[stvar]

Edvard Grig – U pećini gorskog kralja (muzika za predstavu Pir Gint)

(link za kompoziciju) Volim ovaj period nacionalnog romantizma u klasičnoj muzici 19. vijeka. Mnogo je tu bilo interesantnih radova iz svih ćoškova Evrope. Ova napeta vrteška (nešto kao zlokobno kolo) nam dolazi od najpoznatijeg norveškog kompozitora Edvarda Griga (1843-1907), kao plod njegove saradnje sa drugim norveškim genijalcem, Henrikom Ibsenom (1828 – 1906). Ibsen je 1867. godine napisao satiričnu dramu ‘Pir Gint’, o lijenom i raspusnom antiheroju čiji je lik bazirao na starim norevškim pričama. Za pozorišnu izvedbu trebalo je uraditi muziku i tu je na scenu stupio Grig, koji je napisao 28 pratećih komada. Oslanjajući se u svom radu na norvešku narodnu muziku, Edvard Grig je značajno doprinijeo razvoju norveškog nacionalnog indetiteta koji je dugo bio potisnut i pod značajnim uticajem Danske i kasnije Švedske. Uz malo mašte ‘U pećini gorskog kralja’ (In the Hall of the Mountain King) možemo zamisliti kao jedno mračno kolo, koje dočarava fantazmagoričnu epizodu iz drame, gdje su glavnog junaka zarobili šumski trolovi, gnomovi i goblini i izveli ga pred svog gorskog kralja. Muzička tema koja se vrti, ponavlja, kroz čitavo kratko trajanje kompozicije, počinje tiho u dubokim tonovima, da bi se lagano ubrzavala, dobijala na visini i intenzitetu. Na kraju, napetost koja se čitavo vrijeme gradila eksplodira kroz finalni sudar instrumenata.

Prvi put sam se sa ovom kompozicijom sreo krajem 70-tih na jednoj kaseti benda Electric Light Orchestra, koji su je upakovali u rokerski zvuk. Za mene je to bila ljubav na prvo slušanje. Tek nekih dvadesetak godina kasnije sam saznao ko je u stvari kompozitor ovog malog remek djela i koja je priča u pozadini.

Koje su vaše asocijacije dok slušate ovu stvar?

[stvar]

Frank Sinatra – Too Marvelous for Words

(link za pjesmu) Album broj 7/1001. Hajde da istražimo kakva je veza između ljubavnih stihova o nekome ko je pre-čudesan za riječi i nekih starih rječnika.

Ako je prvi album Frenka Sinatre koji se nalazi na ovoj listi od 1001-og albuma koje morate čuti, In the Wee Small Hours, bio posvećen baladama i propaloj ljubavi, ovaj album iz 1956. godine, Songs for Swingin’ Lovers,  je pun poletnih pjesama u kojima se slavi radost života i pozitivna energija koja dolazi iz magične zaljubljenosti. Kao i za prethodni Sinatrin album, pjesme (nijedan orginial, sve su već ranije objavljivane) je aranžirao genije orkestracije, Nelson Riddle. Sve je savršeno prepakovao u sving stilu, koji se do tada uspješno transformisao iz plesne big band džez muzike i na velika vrata ušao u svijet pop muzike. Pjesmu Too Marvelous for Words (Suviše čudesna za riječi), o djevojci čija se ljepota ne može opisati riječima, Frenk počinje veoma ležerno, orkestar ga u stopu prati, nastavlja malo dinamičnije da bi je zajedno sa orkestrom sa kojim se savršeno spojio, završio furiozono, na starinski način, kako i priliči maestru.

Ovu pjesmu sam izdvojio i zbog jedne lične asocijacije vezane za stihove „... Ti si puno, previše, i jednostavno, veoma, veoma/ Da ikada budeš u Vebsterovom rječniku...“ Moja majka je bila profesorica engleskog jezika i po kući su nam se uvijek motali neki rječnici, i njene druge stručne knjige. Od svega toga mene je privlačila jedna velika, debela, knjižurina sa tvrdim koricama koju sam povremeno prelistavao: Vebsterov rječnik. Bio je specifičan po dvije stvari: na svakoj stranici je imao po neku ilustraciju za riječ koju objašnjava i za svako slovo postajalo je udubljenje, polukružni izrez, tako da si lako mogao da dođeš do početnog slova riječi koju tražiš. Dušu dalo za radoznale istraživačke prste da listaju i prevrću stranice do mile volje. Ovi rječnici američkog engleskog su se pojavili negdje početkom 19. vijeka, i ostali do dana današnjeg veoma popularni. Majke već odavno nema, rječnik skuplja prašinu na polici već više decenija (mislim da je danas prvi put otvoren poslije više od 30 godina – slike priključene ovom postu) a ja se prisjećam nekih davnih dana djetinjstva.

Da se vratim na ovu pjesmu koja odmah nakon spominjanja Vebsterovog rječnika, nastavlja sa: „...  I tako pozajmljujem ljubavnu pjesmu od ptica/ Da ti kažem da si predivna/ Suviše čudesna za riječi“. Ko zna, možda bi ovi stihovi mogli da se upotrijebe kad sljedeći put pokušate da na neki novi način kažete nekome koliko vam znači.

[stvar]

Bedford Falls - Thrill is Gone

(link za pjesmu) Znao sam da nisam ništa napisao već neko vrijeme ali tek danas shvatih da je prošlo 13 mjeseci i 3 dana od zadnjeg posta. Dosta je to dana, sati i minuta. Da skratim priču, sa zadovoljstvom želim da predstavim jedan mladi bend, klasični rok kvartet, iz Gruzije. Dvije lijepe godine sam proveo radeći u Tbilisiju i kroz kancelariju uporno „maltertirao“ kolege puštajući malo glasnije neku alternativniju muziku. Pričajući o lokalnoj muzičkoj sceni koleginica mi je skrenula pažnju da ima jedan odličan rok bend koji bi mi se mogao dopasti, i da je jedan od članova (basista, ako se dobro sjećam) njen komšija. Ajde, rekoh prilično skeptično i polu sarkastično, da čujemo komšiju kako svira. Reče da se zovu Bedford Falls @bandbedfordfalls i onda je ona pustila ovu pjesmu. Bio sam instant oduvan! Poslije samo dva minuta slušanja samo sam imao želju da nastavim da vičem „thrill is gone!!!!“. Diskretan ritam koji pumpa energiju iz pozadine, par akorda na gitari, jedan krik i muzička tema koja provocira glavu da počne da se klati. I muški glas koji tačno zna šta radi, kako da se poigra se osjećanjima mladalačke zbunjenosti, nježnosti, bijesa i straha. Pametno strukturiran komad sa tihim, praznim, glasnim i nagužvanim dionicama, tako da se stalno nešto dešava. Pjesma je o nevinim danima mladosti, ludiranju i sitnim prestupima, vinu u kojem se gubi osjećaj za vrijeme, i laganoj ali neminovnoj spoznaji koja se probija kroz trulo sunce i tjera te da vrištiš: UZBUĐENJE JE NESTALO. Osnovani 2014, uporno su radili i objavljivali pjesme na Youtube i Bandcamp kanalima. Sebe su opisali ovako: “Mi smo indie-rock bend iz Tbilisija u Gruziji koji stvara moderna muzička remek-djela, ništa posebno.“ – sažeto, precizno i savršeno tačno. , #, #, #, #, #, #, #, #, #, #, #, #

[stvar]

Flory Jagoda - Adiyo Kerida

(link za pjesmu) Šta radimo kada nas istorija, ta sablazan koja traje već dest hiljada godina (kako lijepo i surovo reče Elza Morante), taj ogromni žrvanj ili samelje, ili ostavi teške ožiljke ili oduva na stotine krajeva svijeta? Rođena 1923. godine kao Flora Papa u Sarajevu, u porodici sefardskih jevreja koja je njegovala tradiocionalne pjesme svoga naroda na ladino jeziku (varijanata staro-španskog). U toku drugog svjetskog rata (velike istorijske godine, pogubne za obične ljude), njena porodica je živote spašavala bježeći: Split, Korčula, zatim Italija i na kraju Amerika. Šta su ponijeli sa sobom? Šta to izbjeglica može ponijeti u novi svijet gdje treba stvarati život ispočetka? Svoju dušu, svoje običaje, ... svoje pjesme. Flora je u Americi nastavila porodičnu muzičku tradiciju i objavila nekoliko albuma tradicionalnih i autorskih sefardskih pjesama. Uspomene na djetinjstvo pretočeno u pjesmu, u pokušaju da se lična, porodična i istorija jednog naroda otrgne od zaborava. Adiyo Kerida (Zbogom voljeni), je pjesma o čovjeku bez srca koji je unesrećio ženu, ali će ona ipak nastaviti dalje, kucati na druga vrata i tražiti novu ljubav. Mala oda životnoj snazi koje često nijesmo svjesni, koja nas gura da nastavimo i onda kada sve izgleda izgubljeno. Pjesma je korištena kao uvodna tema za seriju „Miris kiše na Balkanu“ (po istoimenom romanu Gordane Kuić), koja prati priču o sarajevskoj jevrejskoj porodici u prvoj polovini dvadestog vijeka. 

[stvar]

Sivilo - Sve će biti OK

(link za pjesmu) Malo gitare, prigušeni ritam i povremeno saksofon za pjesmu u kojoj @sivilo.official u refrenu kaže „Ne treba mi pomoć, sve će biti OK“. A ništa nije ok. I sam sam prije par mjeseci prošao jedan čudan period. Svako jutro mi je trebala velika energija da se probudim, ustanem i spremim za posao. Jedva da sam nešto i radio. Glavno mi je bilo da nabacim veliki kez i da se kao foliram – sve je ok. Sve da se ne vidi kako mi je stvarno, beskonačno zavaravanje da će sve biti ok. Trebalo mi je vremena, izmještanja iz radnog i povratak u porodično okruženje da se ponovo izbaždarim na normalu. Shvatio sam kasnije da je taj depresevni period kod mene bilo blažeg oblika, da sam još dobro prošao. Naravno da ni ja nijesam tražio pomoć (glupi muški ponos), ali sam naučio jednu lekciju: ako ponovo upadnem u taj vrtlog, kad me omami tama, znam da ću znati da ga prepoznam i da ću potražiti nekoga da mi pomogne da se izvučem. Hvala Balša što si sa nama podijelio svoju priču. Naš čo’ek S I V I L O. 

[stvar]

Radio dva ft. Fadil Redžić – Snijeg

(link za pjesmu) Devedest druga, tek počela, a duga. Sarajevska priča, serija izbljedjelih porodičnih slika iz “prošlosti koja nikad ne prestaje”. Majka koja po snijegu odlazi na liječenje i otac zagledan u bolničke prozore. Fadil Redžić, basista legendarnih Indexa (njegov brat Zoran je svirao u Bijelom Dugmetu), ovu pjesmu više donosi, onako iskreno iz srca, nego što je pjeva. Velike oči na djevojci i mladić koji govori o bogu i majci. Radio dva je zanimljiv projekat nastao iz starog drugarstva Jasmina Vesnića, muzičara i Damira Ovčine pisca, autora romana ‘Kad sam bio hodža’. Nedavno su u saradnji sa Seidom Memićem Vajtom objavili još jednu pjesmu ‘San’ (ti si od more, pravila moj san) – još jedna slagalica za muzički album po motivma Damirovog romana. Devedeset druga, tek počela a duga, vjetar naglo s juga, sa radija Indexi i tuga. Ne znam zašto, možda je to od vina, al’ nešto mi se plače kad slušam ovu pjesmu.

[stvar]

Bole Bošković – Doclea i druge priče

Bole Bošković – Doclea i druge priče

 Moj drug Bole. Prijateljstvo koje traje više od 40 godina, još od srednje škole. Drug iz klupe. Od kad ga znam on je muzičar, zaljubljenik u bluz, muziku 60-tih i 70-tih, gitare. Izdvajao se što je i tada, mnogo češće nego mi ostali, pubertetski zvijuci sa poludjelim hormonima, znao šta hoće. Uporan da gura svoje čak i onda kad nema ničiju podršku. Nastavio je da prati svoju mladalačku ljubav i skoro 30 godina se aktivno bavi autorskom muzikom. Nedavno je objavio svoj šesti album instrumentalne muzike “Doclea i druge priče”. Čuli smo se prije par dana i podijelio je sa mnom neke ideje koje su ga inspirisale tokom stvaranja ovog albuma.

 “Cijelog života sam se vodio maksimom koju sam još od momačkih dana koristio da opišem pjesme koje su me oduševljavale – masterly in simplicity (majstorstvo u jednostavnosti). Trudim se da kad radim muziku, da zadovoljim neke svoje kriterjume, da kompozicije budu urađene tako da ja mogu da uživam kad ih slušam. I u tome uspijevam. U autu, kad sam sam, vrlo često slušam svoju muziku, jer sam sa njome zadovoljan, to mi je potpuno dovojno. Odlučio sam se za instrumentalno ambijentalnu muziku jer kroz nju mogu da izrazim ono što osjećam dok razmišljam na zadatu temu. Stvaram muzičke priče za koje su mi potrebne nešto duže kompozicije. Ne može se to raditi na komercijalan način, ovakvim muzičkim pričama treba prostora, moraju da imaju svoj tok, da dišu svojim ritmom.

 Prva komopozicija je Doclea (Duklja). Ovdje opisujem dolazk Rimljana, legije koje marširaju. Okuplja ih vođa pretorijanske garde. Čuju se pozdravi vojske koja prolazi pored Duklje. Snimci ptica i cvrčaka, su autentični, snimljeni na lokalitetu današnjeg arheološkog nalazišta Duklja. Djelove na latinskom izgovara moj prijatelj, režiser Blagota Eraković. Blagota prosto ima glas za to i dok sam u glavi slagao djelove ove kompozicije, jedino sam njega mogao da zamislim da to izgovara. Nakon toga ide muzička tema, sve u ritmu marša. Razmišljam da ovu kompoziciju uključim u jedan od filmova koje planiram da uradim.

 Nako toga dolazi Prevalis. To je rimska pokrajina, uspostavljena za vrijeme cara Dioklecijana krajem trećeg vijeka. Po nekim istorijskim izvorima Dioklecijan, koji je do rimskog trona došao kao zapovjednik Pretorijanske garde, je rođen u „Dioclea municipium“. Otuda i ime koje je sebi dao kada je preuzeo upravljanje Rimskim carstvom: Gaius Aurelius Valerius Diocletianus. Prevalis (ili Prevalitana) je obuhvatala značajan dio današnje Crne Gore. Dramatičan uvod, protok vjekova i slojevi istorije. Glavna tema je odsvirana na mojoj omiljenoj gitari, fender stratokasteru. Odsvirano prstima da bih dobio taj specifični ton potreban za ovu priču o rimskoj pokrajini koja je na ovim prostorima funkcionisala više od 300 godina.

 Treća kompozicija je Zeta. Oslikava nešto poznatiju crnogorsku istoriju, državu Zetu kojom su vladale dinastije Balšići i Crnojevići. Zbog toga su tu na početku zvona sa Cetinjskog manastira, koja sam snimio prije 25 godina i sada ih iskoristio. To je jedna istorijska vertikala koja povezuje našu prošlost i sadašnjost. Ali to je i priča o rijeci Zeti. I ovdje sam koristio autentične snimke priorode, ptica, žaba koje sam snimao na rijeci. Porodična kuća koju imamo blizu rijeke Zete je moje malo utočište, mjesto gdje dođem da napunim baterije. Zatim su tu gusle, da povežu priču na više nivoa: istorijski, mentatiltetski, geografski. Frulica kojom počinje muzička tema, se probija kroz istorijske naslage i donosi nešto od svijeta magije, vilinskih priča i legendi koje su se ispredale i prenosile sa pokoljenja na pokoljenje. Kasnije ide gitara i dinamičniji dio da nas provede kroz taj period i te predjele.

 Titograd – Podgorica (povratak u budućnost) zaokružuje ovu cjelinu sa pričom o modernoj Crnoj Gori iz druge polovine 20. vijeka. Ovo je moja starija kompozicija za koju je urađen i video-spot koji je tada, prije destak godina, nagrađen na festivalu u Sarajevu. Ponovo sam je snimio da bih je muzički uklopio u ovaj ciklus. Dodat je na početku Titov govor, podsjećanje na moju mladost, odrastanje u Titogradu, Jugoslaviji. Takođe i moja lična asocijacija na vrijeme kada bih dobio ploču iz Engleske pa bih se zatvorio u sobu i potpuno se prepustio zvucima koji su dolazili sa gramofona. Danas smo svjedoci da se muzika sluša veoma površno, onako usput. Izgubila se ta neka posvećenost, potpuno predavanje muzici. A moja muzika je takva, traži pažljivog slušaoca.

 I za kraj, nešto što je pomalo van generalne ideje ovog albuma, nešto kao bonus track, najduža kompozicija (skoro 20 minuta), Jelena di Savoya. Priča o ćerki kralje Nikole koja je bila udata za italijanskog kralja Emanuela III. Jedinoj ženi koja je doživjela da joj za života podignu spomenik (u Mesini) u čast njene plemenitosti i direktne uključenosti (potpuno neuobičajeno za članove kraljevskih porodica) u pomoć postradilima u katastrofalnom zemljotresu koji se desio u Mesini u Italjiji. Kompozicija počinje neveremenom, munjama i vjetrovima, karakterističnim za njen rodni grad Cetinje. Zatim se čuju crkvena zvona i napjev Tropar časnom krstu koji poje jeromonah crnogorske pravoslavne crkve. Nastavlja se sa melodijom na fruli, guslama u pozadini, slika njenog djetinjstva i odrastanja na crnogorskom dvoru. Tu su još i jače ambijentalne cjeline kojima sam predstavio njenog oca i majku, sveprisutno roditeljsko nasljeđe koje će cijelog života nositi sa sobom. Dozivanje, dijalog između oca i ćerke, kada joj saopštava da će je udati za italijanskog kralja i njeno povinovanje očevoj volji. Tu je i scena njene prosidbe sa naznakama melodije Ave Marija, i njen razgovor sa budućim mužem kada mu je vrlo samouvjereno i ponosno rekla da neće i ne može odustati od toga da je ona prije svega kršna Crnogorka. Tako se i čitavog života predstavljala, kao princeza od Crne Gore. Kasnije se javlja šum mora sa crkvenim zvonima i kratkom molitvom Suguba jektenija da prikaže da je pri dolasku u Bari, prije nego što je kročila na teritoriju italijanske države, morala da promijeni vjeru u katoličanstvo. Završava sa početnom temom koja zaokružuje ovu priču o jednoj izuzetnoj ženi.“

 Srećno Bole!

[stvar]

Steady Holiday - Love Me When I Go to Sleep

(link za pjesmu) Đede, hoćeš li da ti otpjevam pjesmu, moju pjesmu? Tako počinje ova mala priča uz gitaru koju nam je priredila Dre Barbinski iz dalekog Los Angelesa - nastupa pod imenom @steadyholiday. Danas smo krhki, i ko zna šta će biti, možda  grom ili nešto gore. Ja ću sudove, a ti stavi čaj. Baš me briga za strahove i šta donosi sjutra. Uvijek je dobro kad možemo sa nekim da podijelimo malo naše tame, i da nas neko voli kad odem na spavanje. Bez velike filozofije i nepotrebnih komplikacija, Dre ima dar da napravi male melanholične vinjete prolaznosti, o malim svakodnevnim stvarima. Pjesma o malo ljubavi, malo pažnje, malo normalnosti uvijek dobro dođe.

[stvar]

Miki Solus – Ljenjivac

(link za pjesmu) Prava pjesma da opiše ona stanja kada ti se ništa ne radi, kad bi da nestaneš u oblaku uzaludnih i zgubidanskh aktivnosti. Svakavke oblike ljenosti je ovaj zagrebački ležereni muzičar ubacio u ovu pjesmu: dosadno naručivanje pice, lijen za otić u dućan ili na plac, dosadno je smalltalkati (odličan novo-govrni glagol), samo beskrajno gledanje serija i internet srfanje. Kućni poslovi – ma daj. Malo gitare, klavira, poneki duvači, slatkasti prateći vokali i standardno Mikijevo pjevanje-recitovanje-repanje i to je to. @mikisolus je prisutan na sceni već desetak godina sa svojim opuštenim baš-me-briga, stilom koji se uglavnom bazira na šaljivim tekstovima na neozbiljno-ozbiljne teme, sa šarenom muzičkom podlogom raznih žanrova. Uff... Sorry Miki, nešto sam lijen danas, ne da mi se više pisati. (Hvala Ivani za dizajn ove slike)

[stvar]

Dragoljub Đuričić - Cucka jeka

(link za pjesmu) 2012. godina - Cucka jeka. Prvi put sam u tim krajevima Crne Gore, vijugavim uskim putem između kamenjara, livada i ponešto njiva i voćnjaka, od Cetinja do Kobiljeg Dola. Vreo avgustovski dan, dobra atmosfera i smijeh nas nekoliko u autu nas je ponijela da se lako stopimo sa par hiljada ljudi koji su već bili tu. Pomalo vašarska atmosfera sa nekim tezgama okolo (uobičajeno za festivale), puno raspoloženih lica i muzika sa razglasa. Bina na livadi, a atmosferu prirodnog amfiteatara dopunila je mala padina naspram bine na koju smo se smjestili. U prvi sumrak, Dragoljub Đuričić je sa ekipom počeo svirku, bubnjevi, bubnjevi i samo bubnjevi, na sceni njih destak. To je bila ona noć kad su naše rukometašice igrale finale na Olimpijskim igrama protiv Norveške pa je koncert u jednom trenutku bio prekinut da bi na video-bimu svi zajedno odgledali kraj utakmice – sjećate se, Lavice su tada pomalo nesrećno izgubile. Imao je Draguljub strpljenja i razumijevanja da prekine nastup i pusti publiku da isprati utakmicu do kraja i da onda nastavi kao da ništa nije bilo. Da nas svojim hipnotičkim ritmom i zaraznom energijom povede na drugu stranu postojanja. Bio je vrač, šaman koji je imao moći da vas podigne sa zemlje i prenese u bestežinski prostor čiste muzike. Veliki entuzijasta, ali nije imao dovoljno podrške da od Cucke jeke napravi nešto dugotrajnije. Sjedio sam sa njim dvije godine kasnije, u nekom širem društvu na Cetinju, kada je pomalo jetko komentarisao kako je dobio puno obećanja, puno praznih riječi podrške sa vrlo malo konkretne akcije, i da je pitanje hoće li moći organizovati Cucku jeku te godine. Nije uspio, ni te ni bilo koje druge godine. A sada je prekasno. #dragoljubddjuricic, #bubnjevi, #drums, #cuckajeka, #kobiljido, #cetinje, #crnagora, #montenegro, #olimpijada, #olympics, #music, #muzika, #sljedecastvar, #sledecastvar, #sljedeca_stvar

[stvar]

Jayda G - Both Of Us

(link za pjesmu) Kako stojimo sa plesnom muzikom? Pleše li ko ovih dana, onako za sebe? Ako ima i takvih, evo jednog interesantnog komada koji nam je zgotovila @jaydagmusic. Jayda G je mlada kanađanaka, DJ i muzička producentkinja, takođe i magistarka iz oblasti toksikologije okoline. Za ovu pjesmu je dobila Gremmy nominaciju u kategoriji ‘najbolja plesna numera’. Potpuno bi zasluženo bilo i da je osvoji. Ritmične klavijature preko zaraznog plesnom ritma, fini prelaz na ženski vokal sa dozironom količinom malih detalja u pozadini, dobar klavirski dio, neočekivano lagano propadanje koje ovu pjesmu odvaja od konkurencije, klupsko ‘ajmo svi ruke gore’, i povratak na dobro poznati ritam uz visoko postavljene sintesajzere. Odlična plesna numera sa finim ženskim potpisom. Srećno na Grammy-ju!