Bole Bošković – Doclea i druge priče
Bole Bošković – Doclea i druge priče
Moj drug Bole. Prijateljstvo koje traje više od 40 godina, još od srednje škole. Drug iz klupe. Od kad ga znam on je muzičar, zaljubljenik u bluz, muziku 60-tih i 70-tih, gitare. Izdvajao se što je i tada, mnogo češće nego mi ostali, pubertetski zvijuci sa poludjelim hormonima, znao šta hoće. Uporan da gura svoje čak i onda kad nema ničiju podršku. Nastavio je da prati svoju mladalačku ljubav i skoro 30 godina se aktivno bavi autorskom muzikom. Nedavno je objavio svoj šesti album instrumentalne muzike “Doclea i druge priče”. Čuli smo se prije par dana i podijelio je sa mnom neke ideje koje su ga inspirisale tokom stvaranja ovog albuma.
“Cijelog života sam se vodio maksimom koju sam još od momačkih dana koristio da opišem pjesme koje su me oduševljavale – masterly in simplicity (majstorstvo u jednostavnosti). Trudim se da kad radim muziku, da zadovoljim neke svoje kriterjume, da kompozicije budu urađene tako da ja mogu da uživam kad ih slušam. I u tome uspijevam. U autu, kad sam sam, vrlo često slušam svoju muziku, jer sam sa njome zadovoljan, to mi je potpuno dovojno. Odlučio sam se za instrumentalno ambijentalnu muziku jer kroz nju mogu da izrazim ono što osjećam dok razmišljam na zadatu temu. Stvaram muzičke priče za koje su mi potrebne nešto duže kompozicije. Ne može se to raditi na komercijalan način, ovakvim muzičkim pričama treba prostora, moraju da imaju svoj tok, da dišu svojim ritmom.
Prva komopozicija je Doclea (Duklja). Ovdje opisujem dolazk Rimljana, legije koje marširaju. Okuplja ih vođa pretorijanske garde. Čuju se pozdravi vojske koja prolazi pored Duklje. Snimci ptica i cvrčaka, su autentični, snimljeni na lokalitetu današnjeg arheološkog nalazišta Duklja. Djelove na latinskom izgovara moj prijatelj, režiser Blagota Eraković. Blagota prosto ima glas za to i dok sam u glavi slagao djelove ove kompozicije, jedino sam njega mogao da zamislim da to izgovara. Nakon toga ide muzička tema, sve u ritmu marša. Razmišljam da ovu kompoziciju uključim u jedan od filmova koje planiram da uradim.
Nako toga dolazi Prevalis. To je rimska pokrajina, uspostavljena za vrijeme cara Dioklecijana krajem trećeg vijeka. Po nekim istorijskim izvorima Dioklecijan, koji je do rimskog trona došao kao zapovjednik Pretorijanske garde, je rođen u „Dioclea municipium“. Otuda i ime koje je sebi dao kada je preuzeo upravljanje Rimskim carstvom: Gaius Aurelius Valerius Diocletianus. Prevalis (ili Prevalitana) je obuhvatala značajan dio današnje Crne Gore. Dramatičan uvod, protok vjekova i slojevi istorije. Glavna tema je odsvirana na mojoj omiljenoj gitari, fender stratokasteru. Odsvirano prstima da bih dobio taj specifični ton potreban za ovu priču o rimskoj pokrajini koja je na ovim prostorima funkcionisala više od 300 godina.
Treća kompozicija je Zeta. Oslikava nešto poznatiju crnogorsku istoriju, državu Zetu kojom su vladale dinastije Balšići i Crnojevići. Zbog toga su tu na početku zvona sa Cetinjskog manastira, koja sam snimio prije 25 godina i sada ih iskoristio. To je jedna istorijska vertikala koja povezuje našu prošlost i sadašnjost. Ali to je i priča o rijeci Zeti. I ovdje sam koristio autentične snimke priorode, ptica, žaba koje sam snimao na rijeci. Porodična kuća koju imamo blizu rijeke Zete je moje malo utočište, mjesto gdje dođem da napunim baterije. Zatim su tu gusle, da povežu priču na više nivoa: istorijski, mentatiltetski, geografski. Frulica kojom počinje muzička tema, se probija kroz istorijske naslage i donosi nešto od svijeta magije, vilinskih priča i legendi koje su se ispredale i prenosile sa pokoljenja na pokoljenje. Kasnije ide gitara i dinamičniji dio da nas provede kroz taj period i te predjele.
Titograd – Podgorica (povratak u budućnost) zaokružuje ovu cjelinu sa pričom o modernoj Crnoj Gori iz druge polovine 20. vijeka. Ovo je moja starija kompozicija za koju je urađen i video-spot koji je tada, prije destak godina, nagrađen na festivalu u Sarajevu. Ponovo sam je snimio da bih je muzički uklopio u ovaj ciklus. Dodat je na početku Titov govor, podsjećanje na moju mladost, odrastanje u Titogradu, Jugoslaviji. Takođe i moja lična asocijacija na vrijeme kada bih dobio ploču iz Engleske pa bih se zatvorio u sobu i potpuno se prepustio zvucima koji su dolazili sa gramofona. Danas smo svjedoci da se muzika sluša veoma površno, onako usput. Izgubila se ta neka posvećenost, potpuno predavanje muzici. A moja muzika je takva, traži pažljivog slušaoca.
I za kraj, nešto što je pomalo van generalne ideje ovog albuma, nešto kao bonus track, najduža kompozicija (skoro 20 minuta), Jelena di Savoya. Priča o ćerki kralje Nikole koja je bila udata za italijanskog kralja Emanuela III. Jedinoj ženi koja je doživjela da joj za života podignu spomenik (u Mesini) u čast njene plemenitosti i direktne uključenosti (potpuno neuobičajeno za članove kraljevskih porodica) u pomoć postradilima u katastrofalnom zemljotresu koji se desio u Mesini u Italjiji. Kompozicija počinje neveremenom, munjama i vjetrovima, karakterističnim za njen rodni grad Cetinje. Zatim se čuju crkvena zvona i napjev Tropar časnom krstu koji poje jeromonah crnogorske pravoslavne crkve. Nastavlja se sa melodijom na fruli, guslama u pozadini, slika njenog djetinjstva i odrastanja na crnogorskom dvoru. Tu su još i jače ambijentalne cjeline kojima sam predstavio njenog oca i majku, sveprisutno roditeljsko nasljeđe koje će cijelog života nositi sa sobom. Dozivanje, dijalog između oca i ćerke, kada joj saopštava da će je udati za italijanskog kralja i njeno povinovanje očevoj volji. Tu je i scena njene prosidbe sa naznakama melodije Ave Marija, i njen razgovor sa budućim mužem kada mu je vrlo samouvjereno i ponosno rekla da neće i ne može odustati od toga da je ona prije svega kršna Crnogorka. Tako se i čitavog života predstavljala, kao princeza od Crne Gore. Kasnije se javlja šum mora sa crkvenim zvonima i kratkom molitvom Suguba jektenija da prikaže da je pri dolasku u Bari, prije nego što je kročila na teritoriju italijanske države, morala da promijeni vjeru u katoličanstvo. Završava sa početnom temom koja zaokružuje ovu priču o jednoj izuzetnoj ženi.“