Više od nošenja maske muči me što ne otvaram prozor češće. Sve rjeđe udišem svemir. Ne podnosim kada mi se ljudi ispričavaju za suze i zahvaljuju za zagrljaj, još manje što se zrcalim u njima; emocija je na margini poslana da umre. Teška sam; pedesetak kila bilježi vaga, a duša tonu uništenih snova. Sve mi je mučnije koncentrirati se na kafanske razgovore; na priče o svemu, na priče o ničemu. Zamišljam da je čaša pješčani sat i da vrijeme curi u moje grlo. Još jednu rundu! Popit ću sekunde očaja, bit ću ubojica na eks. Zaklat ću stvarnost i roditi novo proljeće. Trajat će četiristo godina. Toliko je sasvim dovoljno da se sve galaksije svijeta iskupe za ovu jednu otetu. Prokurvat ću najveći strah: obzor je tama strašnija od mraka, odjekuje samo nesnosna tišina. Duša mi je razlomljena na stotinu mrtvih zvijezda, a um je jedini živ. Tako ja zamišljam pakao.
Bojana Guberac: Meni trebaju bajke da ne poludim
